DVIJE LIPE LJETOPISCA MULA MUSTAFE BAŠESKIJE

Sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija (1731-1809) spada među najpoznatije bosanskohercegovačke autore XVIII i početka XIX stoljeća.  Razumljivo je da njegov Ljetopisspominje mnoge ljude. Dobrim dijelom, njegov Ljetopis je i jedan nekrologij. Dakako, njegov Ljetopis je prije svega jedna veličanstvena knjiga o raznolikim ljudima i njihovim ćudima. Pa ipak, kao islamski mistik i kao ʼsin svoga vremenaʼ, Bašeskija je gotovo podjednaku pažnju posvećivao kišama, olujama, mećavama, poplavama, zemljotresima, životinjama, ocvalim biljkama i baščama u gradu Sarajevu, iz kojeg gotovo da nigdje daleko nije odlazio.

Bašeskija je posebno volio biljke. Na stranici 84. Ljetopisa on kaže: 

„Ove godine mula Muharem Vilajetović posadio [je] lipu pokraj Pačadži hadži Nesuhova mesdžida.“ Ove Bašeskijine riječi ne samo da ukazuju kako on poštuje  zakon Prirode, već vidi čovjeka u ulozi nadgrađivača, u izvjesnoj mjeri vodiča prirodnih procesa. 

Za Bašeskiju je ʼsadnja lipe pokraj Pačadži hadži Nesuhova mesdžidaʼ događaj i on mu daje mjesto u svome Ljetopisu. Kao islamski mistik, Bašeskija pred sobom uvijek ima niz stvarnosti, a ne samo ovu ljudsku, premda ni nju ne zanemaruje. Sadnja lipe za njega je unutarnja potreba prirode koju čovjek nadomješta! ʼUkoliko će sutra nastupiti propast svijeta a ti, čovječe, imaš vremena — posadi voćku i biće to dobro djeloʼ, kaže Bašeskijina tradicija. 

Gledajući podjednako na čovjeka, prirodu, biljke i slično,  Bašeskija nam otkriva da on pripada, bar po svome književnom stilu, onim kulturnim i civilizacijskim podnebljima koja nikada nisu dovela u pitanje opstojanje i integritet prirode! Ekološki problem je nemoguć ondje gdje su junaci u književnim djelima i biljke i životinje, zajedno, naravno, sa ljudima.   

Ljetopisac Bašeskija saosjeća sa prirodom, on zamire kad priroda zamire. Evo kako  ožalošćeni ljetopisac spominje (str. 312) jednu drugu lipu za koju kaže sljedeće:  „...u dvorištu Careve džamije uz biblioteku bješe [se] osušila velika lipa, pa je posjekoše.“ Na ovom mjestu u Bašeskijinom Ljetopisu sentimentalnost nije eksplicitno izražena, ali se implicitno nameće. 

Ove dvije lipe su dvije biljke, naoko usputne junakinje, njegovaLjetopisa.Dakako, Bašeskija govori o nastupima zime, stezanjima studeni, kišama, sušama, kugama, a posebno su lijepi njegovi „izvještaji“ o beharima u Sarajevu gdje on, ne upotrebljavajući previše epiteta, raskriva istinu o njihovoj ljepoti, upravo onoliko koliko je ljudsko oko može vidjeti i uočiti. Behari su mu nerazdvojivi od sarajevskih bašča. Iskrice sentimentalnog uvijek se naziru kada u nevrijeme mraz uništi behare, ili, kako Bašeskija kaže cvat na drveću.