ZELENI ISLAM

Na jednom mjestu u svom Zapadno-istočnom divanu (West-Ostliche Divan) Goethe aludira na 26. stavak (aya) kur'anskog poglavlja Baqara: „Ne bih li trebao poslužiti se primjerom kao što volim, kao što nam Bog daje primjer života, spominjući mušicu?“ (Schimmel, 2003). To je samo jedan u nizu kur'anskih stavaka (ayat) u kojima se ocrtava islamski metafizički horizont za etički status Prirode i životinja u muslimanskom religijskom, antropološkom i kulturnom univerzumu. A taj metafizički horizont, u kojem se i bosanski muslimani u svojoj moralnoj, estetskoj, arhitektonskoj i kulturnoj tradiciji susreću s Prirodom i živim bićima, temelji se na islamskoj doktrini jedinstva (tawhid). Priroda u cjelini i u njoj sva živa bića predstavljaju teofanije strašne (mysterium tremendum) i fascinantne tajne (mysterium fascinans), odnosno Božijih imena moći (ism al-jalal) i Božijih imena ljepote (ism al-jamal).

U muslimanskoj intelektualnoj tradiciji postoje mnoga teološka, filozofska, sufijska, književna i pravna djela u kojima se tematiziraju prijateljski emocionalni i kognitivni odnosi prema životinjama i njihove intrinzične duhovne i moralne vrijednosti, poput Attarovog Razgovora ptica, Kazwinijevih Čuda stvaranja, Razijevog Filozofskog puta, Čiste braće (Ihvanu as-safa) i njihove Rasprave o tužbi životinja protiv čovjeka i Ibn Tufejlovog filozofskog romana Živi sin Budnoga (Hayy ubn Yaqzan).

Kada Božiji Vjerovjesnik kaže da je sva zemlja mjesto gdje se klanja pred Bogom (masjid), tada to znači da je cijela zemlja čista, sveta. Ili, kako to naglašava muslimanski mislilac Nasr, forme Prirode su na taj način, mnoštvo „džamija“ koje skrivaju i raskrivaju različita Božija svojstva (Nasr, 2001).

Prema islamskoj tradiciji, u Prirodi živi vječno mladi Hidr. Hidr je tipični islamski „ekološki“ lik, on je zeleni čovjek, čovjek Prirode. Karić navodi mišljenje tradicionalnog hermeneutika Kur'ana Mudžahida da bi sve oko njega ozelenjelo gdje bi Hidr obavio molitvu (salat). Tako i u bosanskoj tradiciji islama Hidr živi poznat po imenu Hrzul. Vjeruje se kako ljudi ponekad mogu i sresti ovog svetog čovjeka, ali da, uglavnom, nisu svjesni da su sreli baš njega.

Veliki bošnjački pisac, jedan od najvećih na našem jezičkom području u 20. stoljeću, objavio je roman Vječnik koji je u temeljnom smislu inspiriran metafizičkim, kosmičkim, povijesnim i hijeropovijesnim dimenzijama Hidra, vječno mladog, zelenog čovjeka. Bošnjački pjesnik Asmir Kujović u svom značajnom pjesničkom opusu ima pjesmu koja nosi naslov „Hidr“.

Obrazovani i odgajani u duhu islamskog određenja Prirode, bosanski muslimani tradicionalno su se prema Prirodi i živim bićima, a na temelju svojih vjerskih uvjerenja, odnosili tako da sva Božija stvorenja imaju svoja prava koja im Bog daruje i da ta prava treba poštovati. Još u 18. stoljeću Mustafa, sin Muhameda iz Prusca, piše traktat ekološki i bioetički intoniran pod naslovom „Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja“. Rukopis je preveden na bosanski jezik pod naslovom „Etika milosrđa ili Traktat o samilosti i sažaljenju spram živih stvorenja“ (Šukrić, 1987).

Poštujući islamske ekološke i bioetičke norme, mnogi tradicionalni muslimani u Bosni, naprimjer, nikada za potrebe ogrjeva nisu htjeli odsjeći zelenu granu drveta. Kada bi se voćka morala ukloniti iz nekih opravdanih razloga, uvijek bi se to činilo u kasnu jesen ili zimu kada ona nije s lišćem i zelena. Stoljećima su ljudi u bosanskoj kulturi islama, a na temelju znamenite Poslanikove predaje (hadith) da će se svakom muslimanu koji zasadi drvo ili posije sjemenke, pa to bude jela ptica, osoba ili bilo koja životinja to djelo vrednovati kao milosrđe, voluntaristički kalemili/obrezivali voćke, ne samo u svojim privatnim posjedima nego i na javnim površinama, uvjereni da tako čine veliki hajr (bogougodno djelo). Kosta Herman je u svojim studijama o muslimanskim narodnim junačkim pjesmama zabilježio kako se za znamenitog muslimanskog junaka Aliju Đerzeleza prenosi da nikada nije posjekao zelenu granu s drveta.

I muslimanska arhitektura u Bosni razvijala se u prijateljskom odnosu s prirodnim okolišem. Gradska naselja živjela su u bliskom i prijateljskom odnosu s prirodnim ambijentom, s mnogo zelenila, vode, vrtova, ružičnjaka. U prirodnim ambijentima, takozvanim dovištima, stoljećima se u Bosni održavaju molitve na otvorenom. Džamije su pune svjetlosti. U džamijskim haremima šadrvani pronose molitvene riječi vode, miriše cvijeće i bijele se nišani (nadgrobna obilježja umrlih). Bosanski muslimani svoje bogomolje (džamije) tradicionalno grade, ne na uzvišenjima, nego u nizinama. Naime, džamijama se ne nastoje nadvisiti bosanska brda i uzvišenja, one su skrušeno ukomponirane u prirodu, kao da su i same na sedždi, ponizne pred Gospodarom svih svjetova i pred prirodom, veličanstvenim djelom Njegovog stvaranja.

U bosanskoj tradiciji islam je prirodna religija, zelene boje i životne vedrine.

Izvori:

• Annemarie Schimmel, Islam and the Wonders of Creation: The Animal Kindom, Al-Furqan Islamic Heritage Foundation, Publications: No. 81, Al-Furqan Lecture Series: No.5, London, 1. septembar, 2003.

• Seyyed Hossein Nasr, Susret čovjeka i prirode, duhovna kriza modernog čovjeka, prijevod i pogovor Enes Karić, El-Kalem, Sarajevo, 2001.

• Zbornik radova Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, 2, 1987.

• Narodne pjesme muslimana u BiH, sabrao Kosta Hermann 1888-1889, Svjetlost Sarajevo, 1976.