IZVOR VODE ĐURĐEVA I LEGENDA O
ALIJI ĐERZELEZU KAKO UBIJA AŽDAHU
Autor teksta: Prof. dr. Hajrudin Balić, Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru • Fotografije: Mirza Hasanefendić
Putovao Alija Đerzelez od sela do sela po Pešteri i, tražeći vode da pije, dođe do jednog bunara u gustoj šumi, kroz čije granje ugleda jezero. Pošto se napi vode iz onog bunara i napoji svoga konja i hrta, ode da osmotri ono jezero koje je vidio u blizini, čudeći se što su ljudi kopali bunar kod tolikog jezera i toliko pitke vode u njemu.
Prišavši do obale, zahvati pregrštima jezersku vodu i ona mu se učini hladnijom i boljom od one iz bunara. Budući da je bio mlogo umoran, Đerzelez sjede na jedan panj da se odmori, ali ga san prevari i on slatko zaspa. Odmah za njim zaspaše njegov konj i hrt mrtvim snom. Te noći on usni da u tom jezeru ima aždaha koja, čim djevojke iz okolnih sela zahvate vodu, istog časa ih skopa i proždere. To ga probudi i kad otvori oči, ugleda djevojku kako plače. Đerzelez je upita: “Šta ti je, što plačeš?” – a ona odgovori: “Kako da ne plačem, sad će, kad sunce izgrije, iz jezera izaći aždaha da me proždere.”
I ispriča mu sve koliko je do tada ta halapljiva neman progutala iz devet sela koja piju vodu s tog jezera. Đerzelez se sjeti bunara u blizini, pa je priupita: “Zašto ne zahvatiš vodu iz bunara?” “Taj bunar je začarala aždaha” – reče kroz plač djevojka – “onaj ko popije bunarsku vodu, istog časa padne u dubok san iz kojeg se teško može probuditi. Samo je dosad jedan čovjek uspio da se probudi poslije deset sahata mrtvog sna.”
Đerzelez izvadi sahat iz gunja: taman je bilo deset sahata kako je sjeo na panj da se odmori. Diže se i probudi iz mrtvog sna svog konja i hrta. Baš u tom času zaljuja se jezerska voda, udariše talasi u obalu, i aždaha zijevajući sa tri glave, ispliva iz jezera i krenu k onoj djevojci. Đerzelez išaretom pokaza svom hrtu da je napadne, ali hrt samo dohvati aždahu za jednu glavu, dok je ona zijevala s one druge dvije glave, mučeći se da ga dohvati i proždre. Tada Đerzelez priskoči hrtu u pomoć, izvuče sablju damaskiju i aždahi posiječe sve tri glave. No, da vidiš čuda: sve se jezero istog časa pretvori u crvenu vodu. Kad on ode da vidi kakva je voda u onom bunaru, vidje da je u njemu prevrela aždahina krv i biju ključevi, kao da ponire u zemlju. Nije prošlo nikoliko vremena, kad jezero postade suho, kao da nikad nije bilo vode u njemu. Nasred jezera ostade samo jedan veliki kamen. Vidjevši da više nema ni kapi vode u njemu, Đerzelez ožedni mlogo, smalaksa i gotovo da padne pokraj svog hrta i konja, koji su već lipsali od žeđi. On, ne bi mu druge, krenu s onom sabljom, koja mu je još bila u rukama, i koliko mu je bilo snage, udari njome po kamenu i rasiječe ga sve do zemlje. Iz kamena šiknu mlaz vode, čiste kao suza, i u istom času priđe Đerzelez, njegov konj i hrt da piju. Tu je izvor i danas, i na kamenu se poznaju otisci Đerzelezovih čizama, otisci kopita njegovog konja i šapa njegovog hrta.
Ta se voda i danas zove Đurđeva izvor. (Narodna priča)