MELAJSKA DŽAMIJA NA PEŠTERI I NJEN
TAJNOVITI IZVOR VODE

Uz svaku drevnu džamiju vezane su razne priče, kazivanja i legende koje dodatno dočaravaju cjelovit prikaz objekta i života ljudi počevši od  motiva njene izgradnje, imama koji su joj služili, džematlija koji su je obilazili, čak i mezarja koje je obično locirano u njenom haremu. Legende su priče koje mogu biti potpuno izmišljene, ali mogu biti sasvim relevantne. No, priče o džamijama, ličnostima i događajima na svojevrstan način, pored arhitektonske vrijednosti samog objekta predstavljaju kulturološku sliku određenog zdanja. One su kao takve izuzetno važne i predstavljaju nezaobilazan kulturološki fenomen koji, kao takav, treba imati u vidu. Ukoliko  pored džamije ili nekog drugog sakralnog objekta kulture postoji i prirodni geološki fenomen, izvor vode, specifičan pejzaž, raskošne bašte, stijene i uvale, to dodatno daje motiva za priče i kazivanja, pa i same legende.

Jedna od džamija koju smo obišli i koja je zanimljiva za ovu temu je stara džamija u selu Melaje u Sandžaku na Pešterskoj visoravni. Džamija je sagrađena početkom 19. stoljeća i to u vrijeme burnih političkih događaja koji su potresali Sandžak. Najznačajniji događaj iz tog perioda bio je napad Karađorđeve vojske na Sjenicu 1807. godine kada je počinjen genocid nad stanovnicima Sjenice i cijele Pešteri. Ramiz Šaćirović, učitelj i stanovnik ovog sela, kazuje priču o ovoj džamiji:

“Selo Melaje je jedno od najstarijih naselja na Pešteru. Pripada planinsko-ravničarskim selima razbijenog karaktera. Nalazi se sa lijeve i desne strane regionalnog puta Novi Pazar–Rasno (preko Delimeđa). Prema našim saznanjima, naziv sela je, najvjerovatnije, ilirsko-keltskog porijekla. Korijen riječi mel /mal/ asocira na samu konfiguraciju terena i prema svom osnovnom značenju ukazuje na blato ili mulj, što je adekvatno današnjem nazivu. Prostire se na čuvenom Koštanpolju, u narodu popularnijem “Koštampolju”, jednom od tri pešterska polja, koje se spominje u mnogim književnim i historijskim zapisima.

Koštan (tvrdo) polje je često spominjao i bošnjački književnik Ćamil Sijarić. Opora je to i često bezvodna krečnjačka ravan, k’o i čitava Pešter, s velikim brojem uvala, pećina, podzemnih i nadzemnih voda koje reguliraju život na tvrdom kamenu i smonici. A sred Koštanpolja, pravi pešterski Eldorado: Džimšir Tuhovac iz Novog Pazara sa krampom i lopatom “obija tucu i bjelicu” u potrazi za vodom.

“…Te sušne godine, prije no što će balkanski ratovi, po ljetnem danu i prašini… izašao u Pešter da traži vodu, u sušnu polju gdje niko pametan nije držao do vode. Radnici su kopali cijelo ljeto, i cijelo ljeto Džimšir im plaćao, nimalo tužan što pare troši i što od toga koristi nema, jer još ima i polja i para, i jer se još u snu pojavljuju vode i oko njih guste travuljine i nad njima – cvijet – bijel. Melajsko se polje obrete u džombe. Sve jednu rupu iskopaju – duboku, široku, crnu – pa je opet zagrnu zemljom, i počnu drugu tamo gdje Džimšira odsiječe pamet da bi voda morala biti…”
Koštanpolje je blago nagnuta ravnica koja se prostire između planina Jarut i Ninaja. Dugačko je oko desetak kilometara, a njegova širina započinje od 200 m i prelazi udaljenost od jednog kilometra. Ima nekoliko rukavaca koji zalaze ka planini Jarut i tiču u njegove šume. Kroz Koštanpolje teče nekoliko rječica/potoka koji tamo u Jarutu izviru i nestaju u pjeskuši Koštanpolja.
Nekada, slično adžo Ćamilovoj priči, putnik namjernik nije mogao utoliti žeđ od Glogovika do Baćice. Nigdje, osim na potocima koji su uvirali do na pola Polja. Bezvodna je i njegova strana koju predstavljaju obronci planine Ninaje. Odatle je, možda, u davnijoj prošlosti postojao nekakav izvor. Ali nije bilo izvora koji bi tekli ka Koštanpolju. Međutim, početkom 19. stoljeća – ako je suditi prema natpisu na ulazu, to je bilo nešto prije 1806. godine, otpočela je izgradnja džamije i bunara u selu Melaje (Melaj) koji mještani danas nazivaju “Hajrat”.

Ovaj “vakuf” postoji od pamtivijeka. Još je čudnije i zanimljivije pitanje “neizgrađenog” bunara! Naime, negdje tokom druge polovine 18. stoljeća u Melaje se doselila porodica Turković iz Krnje Jele na Pešteru. Da bi ga spasili krvne osvete, koju je trebao izvršiti jer su mu Bogućani iz Tuzinja ubili sestru, Ali-hodži Turkoviću su daidže kupile imanje. Tamo kod daidža je i primio njihovo prezime Caković. Kad je bio stariji, Ali-hodža je na seoskom lokalitetu Kodrapeljit i haliluku Melaja često čuvao stado ovaca. Imao je običaj da, oko podne (lok. bošnj. – popasak), prispi kraj ovaca i odmori se dok one planduju. Počele su mu u snu navirati misli da se treba pomiriti s krvnicima i, kako to islamska vjera nalaže, pokušati da se “krv” oprosti.

Treći put mu je nešto govorilo da se mora pomiriti s njima i da muslihuni ne smiju “presijecati krv” (odrediti štetu), nego da od novca koji Bogućani ostave na tabiju, a ne krvarine, napravi bunar na tom mjestu gdje spava, a pedesetak metara prema kibli da sagradi džamiju. Tako i bude. Bogućani su “na tablju” ostavili trinaest kesa dukata, a u svakoj kesi bilo je po jedanaest zlatnika. Ispostavilo se da je to dovoljno da bi se pristupilo izgradnji džamije. Istovremeno su otpočeli kopanje bunara na određenom mjestu. Melajci su kopali bunar, i na dubini od oko četiri-pet metara našli vodu. Međutim, bunar se nije nikako punio – vode je bilo samo na njegovom dnu. S obzirom na to da nije mogao poslužiti za uzimanja abdesta, odlučili su proširiti ga, ne bi li na taj način lakše mogli doći do željene vode.

Hajrat je danas dubok oko pet metara. Naokolo je ozidan kružnim kamenim potpornim duvarom, širine 3,50 m x 2,0 m, osim na mjestu gdje su napravljeni basamaci (stepenice) na visini oko 3,50 m. U nastavku je sazidan u obliku kvadrata širine oko četiri metra. Pokriven je kućicom od čatme (“čatmarom”), koja dugo godina nije bila potpođena. Na dnu ovog čudesnog bunara napravljena
je cisterna i drveni santrač (poklopac) u kome se akumulira voda. Napravljena je i česma, da bi se voda mogla koristiti i za uzimanje abdesta i za piće. Voda je bila dobrodošla onim stanarima koji su je koristili ljeti, kada bi se “ispratili na stanove”. Mnogo godina kasnije Hajrat je renoviran, a drvena konstrukcija, koja je korištena ranije, zamijenjena čvrstim materijalom. Hajrat i izvor  predstavljaju  objekat od izuzetne važnosti za  kulturnu baštinu sa kulturne mape Sandžaka koji svjedoči o jednom davnom vremenu.

Na mjestu na kome je usnio san Ali-hodža je udario temelje za džamiju. Temelj je poslužio za gradnju džamije brvnare, slične puškarnici. Tri puta su je rušile rožajske, pazarske i sjeničke age, vjerovatno s namjerom da je naprave ljepšom. Negdje oko 1817. godine sagrađena je od čvrstog materijala. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća džamija je, zbog dotrajalosti materijala od kojeg je sagrađena, porušena, a na njenim temeljima napravljena je nova. Od stare džamije je zadržana konstrukcija namijenjena za hutbu, kao i natpis iznad ulaznih vrata sa godinom njene izgradnje (1806). Gradnja Hajrata i džamije su vremenski usko povezani. Hajrat je godinama izazivao posebnu pažnju i divljenje. Na toj dubini pronađena je vodena nit (žica) koja je bila presječena. Voda u Hajratu izvire i uvire na istom jestu. Ovaj prirodni fenomen oduvijek izaziva čuđenje posjetilaca. Ne kaže narod bez razloga: “Bož’je davanje! O’de izvire, o’de i uvire!” (Šaćirović, Hajrat u Melaju)

Danas, u selu Melaje na temeljima stare džamije sagrađena je nova. Hajrat pored džamije obnovljen je i služi, kako kaže učitelj, “putniku namjerniku, kiradžiji, pomeljaruˮ.

U blizini džamije sagrađen je trgovački centar, benzinska pumpa i sportska sala sve s ciljem da mjesto ponovo procvjeta, a mještanima da se pruži prilika da kupuju, druže se i provode svoje slobodno vrijeme. Veliki sportski tereni mladima pružaju priliku da se bave sportom. Melaje je sa svojom džamijom, Hajratom, sportskim terenima, kao svim drevnim legendama vezanim za džamiju i Hajrat postalo zanimljivo mjesto koje inspirira pisce, umjetnike da, svako na svoj način, iskažu njegove čari.

Drevni nišani na mezarju pored džamije, hajrat-česma u njenoj blizini, tržnice i sportski tereni donekle oslikavaju sudbinu ljudi, suštinu života i smrti na ovom svijetu.

Izvor:

• Šaćirović, Ramiz, Hajrat u Melaju, Digitalna kulturna baština Bošnjaka - Bošnjaci.

  www.bosnjaci.rs