VODA U MAHALI I KUĆI

Ako želiš, srce, vidjeti sliku raja, potrudi se da vidiš Sarajevo,

Odmah idi,

Ovaj lijepi grad je Ćaba, kojoj streme zaljubljeni,

To su rekli oni koji su do svojih želja stigli,

Njegov prijatni zrak i voda daju život i krijepe dušu,

Tekuća mu voda nije ništa drugo nego rajski Selsebil.

        Derviš-paša Bajezidagić (oko 1560–1603. godine)

Riječi pjesnika koji su živjeli i pisali s kraja 16. i početka 17. stoljeća govore o ljepoti Sarajeva u to doba! A ono što daje posebnu ljepotu i bogatstvo našem gradu jeste voda, izvor života...

Sarajevska kotlina okružena brdima i bogata izvorima pitke vode bila je idealno mjesto za život. I baš zahvaljujući toj činjenici, na ovom mjestu formirana su naselja već od najstarijih vremena. Osmanlije na ovom mjestu udaraju temelje šeheru, iskoristivši bogatstvo vode i izvora.

Kao što je poznato, dolaskom Osmanlija sve veći broj stanovnika prihvata islam kao vjeru. Voda i higijena u islamu zauzimaju posebno mjesto. Da bi vjernik pristupio namazu pet puta dnevno, mora biti čist. Obavezno je uzimanje abdesta (ritualno pranje određenih dijelova tijela prije molitve) te kompletno čišćenje tijela u određenim uvjetima. Naravno, postoje propisi da se abdest može uzeti i u slučaju da vjernik nije u mogućnosti pristupiti čistoj vodi ali je pranje vodom ipak osnovno. Stoga je upravo ovaj segment, pored bogatstva vode, doprinio ranom iskorištavanju vodenih tokova i izgradnji vodovoda.

Tako Sarajevo postaje jedan od prvih gradova Evrope koji je imao vodovod, izgrađen 1461. godine. Prije Sarajeva vodovode su imali Krakov, Gdanjsk i Zlatni Prag. Osmanlije su izgradile vodovod u Beogradu 1521. godine, London je dobio vodovod 1609., u Versaj je voda dovedena između 1661. i 1682., u Beč 1839. te u Moskvu 1878. godine.

Evlija Čelebija u svom opisu Sarajeva iz 1660. godine piše:

U ovom šeheru ima preko stotinu i deset česama iz kojih teče zdrava voda. One uopće nemaju slavine, nego teku stalno kao Selsebil. Ima mnogo i drugih živih voda. Vrelo koje dolazi s Crnila je kao voda života (abu hajat). Prema riječima poznavalaca Sarajeva, u šeheru ima hiljadu i šesdeset svježih vrela i izvora, ali neka za to odgovara onaj ko mi je to kazao.

Vodovode su gradili dobrotvori tako što bi vodu sa izvora kroz zemljane cijevi, a kasnije drvene, provodili do javne česme. Ovakvi vodovodi radili su na principu slobodnog pada vode i snabdijevali jednu ili više česama. Česme su se najčešće gradile uz džamije. Gotovo svaka mahala imala je džamiju i uz nju česmu iz koje se snabdijevalo stanovništvo cijele mahale. Graditelji vodovoda i bogatiji stanovnici mahale odvojili bi jedan rukavac vodovoda sprovodeći vodu u svoje avlije i u njima su gradili česme. Prvi vodovod u Sarajevu izgradio je Isa-beg Ishaković i on je snabdijevao njegov hamam, saraj bosanskih namjesnika i nekoliko javnih česama. Niko nije mogao sagraditi vodovod za svoje potrebe a da ne napravi javnu česmu. Krajem osmanske vladavine Sarajevo je imalo 156 javnih česama.  

Česme, pored svoje praktične uloge, imaju i svoju historijsku i arhitektonsku vrijednost. Građene su od kamena s kamenim koritima, a neke od njih imaju kaligrafski uklesane tarihe na kojima je, najčešće u stihovima, napisano ime graditelja i vrijeme gradnje. Voda je tekla iz lule u zidu česme. Najveći broj česama imao je jednu ili dvije lule, ali bilo je onih sa više, pa su se, prema broju lula, česme zvale čifte česme (sa dvije lule), učlije sa tri, a sa četiri i više lula suračesme. Česme iz kojih je voda slabo tekla zvale su se curak, a one gdje se voda zaustavljala komadom drveta koji bi se zatakao u lulu zvale su se zatikuše. Postojale su i česme sindžiruše. Ove česme imale su tas ispod lule, privezan lancem ili sindžirom, koji je vodu usmjeravao u ćunkove za snabdijevanje druge česme. Da bi se koristila voda iz ove česme, micao se tas sa lancem. Evlija Čelebija u svom putopisu iz 1659. godine spominje i nekoliko tzv. vrućih česama. Poznato je da su postojale dvije takve, i to u Begovoj i Carevoj džamiji. Da bi zimi bilo ugodnije uzeti abdest, voda se grijala u posebnim kazanima i puštala u cijevi, tako da su stvarno postojale česme sa toplom vodom.

Voda se sa mahalskih česama đugumima i ibricima nosila kući. Vodu su nosila starija djeca, momci i djevojke, a postojale su i vodonoše, koji su zarađivali noseći vodu. Svaka kuća imala je banjicu ili hamamdžik. Ona se nalazila u halvatima u sastavu musandare ili okolice. Musandara je plakar koji se nalazio duž jednog zida u prostoriji i u sklopu kojeg se nalazila peć, dio za odlaganje posteljine ili drugih kućnih potrepština – dolaf i banjica. Banjica je zatvorena drvenim vratima, najčešće rezbarenim, tako da je, gledajući iz prostorije, činila dio musandare. Uvijek se nalazila pored peći sa ugrađenim glinenim lončićima. I ovo nije bez razloga. Naime, u peć je, sa bočne strane uzidana velika posuda od bakra koja se naziva pešnjak i služila je za zagrijavanje vode, tako da s ponosom možemo reći da smo već u 15. stoljeću imali i bojler. U ljetnom periodu, kada se peć nije palila, voda se grijala u kuhinji ili na vanjskom ognjištu. Na plafon banjice kačila se posuda zvana susak, koja oblikom podsjeća na kotao za kuhanje, ali se na njenom dnu nalazio otvor s vrlo jednostavnim mehanizmom za zaustavljanje protoka vode. Ovo je, dakle, tuš. Voda se kevčijom iz pešnjaka sipala u susak, a iz ibrika dodavala hladna kako bi se dobila željena temperatura.

Pored hamamdžika, na kamarijama su postojali abdestluci. To su preteče lavaboa, drveni odvodi, obično negdje uz ogradu, iz kojih voda pada u bašču, koji su bili pogodni za uzimanje abdesta. Pojedine kuće imale su česme u svojim avlijama.

Pranje ruku prije i poslije jela je, također, vrlo bitan segment kulture ponašanja ovdašnjeg stanovništva. Za te potrebe koristili su se ibrik i leđen, iz ibrika se polijevalo, a u leđen je oticala voda. Leđen je vrsta bakrenog lavora sa dodatkom za držanje sapuna. Prije jela i prilikom dolaska gostiju u kuću obično bi mlađa djevojka ili domaćica donosila ibrik i leđen, kao i peškir preko ruke te polijevala svakom pojedinačno da opere ruke.

Postojao je još jedan način korištenja vode u Sarajevu, a to su bunari. Evlija Čelebija u svom putopisu iz 17. stoljeća piše kako su mu rekli da u Sarajevu ima 700 bunareva. Hamdija Kreševljaković navodi da ih je 1900. godine bilo 513. Da li su ovi brojevi tačni, ne znamo, ali da ih je bilo, i da ih i danas ponegdje ima, to je istina. Mnogi su bili zaboravljeni, ali su se tokom opsade Sarajeva u posljednjem ratu ponovo iskopali, ili samo otvorili i aktivirali. U tom periodu život su značili. Bunarevi su građeni u avlijama i baščama, a postojali su i posebni majstori koji su se time bavili, poznati kao bunardžije. Oni su iskopavali, čistili i popravljali bunareve. Prema kazivanju starijih generacija, mjesto za kopanje bunara određivalo bi se tako što bi se u avliji ili bašči prije zalaska sunca postavilo nekoliko zemljanih ćasa okrenutih naopako. Na kojoj je ćasi ujutro bilo najviše rose, na tom bi se mjestu počelo kopati jer je sigurno da je u blizini voda. Za piće se više koristila voda sa česme, dok se iz bunara koristila za druge potrebe.

Koliko su voda i sam kult higijene bili važni, i još uvijek su, pokazuju razni načini i dovijanje da se voda približi domaćinstvu. Tako su, pored česmi i bunareva, stanovnici koji su stanovali u blizini potoka ili rijeke sprovodili rukavac i tekućice kroz svoju bašču ili avliju. Ta voda koristila se za pranje veša, čišćenje i zalijevanje vegetacije.

Literatura:

•  Hamdija Kreševljaković (1991), Izabrana djela III, Sarajevo: Veselin Masleša.

• Mevlida Serdarević (2009), Bošnjačka kultura ponašanja, Sarajevo: Art 7.

• Grupa autora (2001), Monografija Svrzina kuća, Sarajevo: JU Muzej Sarajeva.