ŽIVE VODE

Autor teksta: Lejla Bektaš, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini  • Ilustracija: Rijeka Bregava, Stolac • Fotografija: Tarik Jesenković

Kur'an, opisujući stvaranje života, ukazuje na to da je voda njegova osnova: I mi smo od vode sve živo stvorili (Kur'an, 21:30).

U islamskom vjerovanju, život je nastao iz vode – Božanskog dara koji simbolizira duboku mudrost, iz Božanskog dara kojim se gasi žeđ tijela i duše. Islam pripisuje najsvetije kvalifikacije vodi kao resursu koji daje, održava i pročišćava život. Arapska riječ za vodu, mâ, pojavljuje se najmanje šezdeset puta u Kur'anu a u drugim značenjima čak osamdeset pet, ili kako to profesor Enes Karić u svom eseju o vodi (1999) kaže: “Voda se u Kur'anu spominje u gotovo svim svojim stanjima: voda je kiša, voda je rijeka, voda je more, voda je rosa, voda je sočica i led, voda je svježina, voda je para.“ Voda je materijalizirana milost Božija. Ona je naslonjena na gajb (imaginarno) i dunjalučko (materijalno).

Možda nijedna religija ne pridaje značaj vodi kao što to čini islam. Jer voda u islamu, odnosno u islamskoj kulturi života ima ključnu ulogu, moglo bi se reći – kultnu. Ona je potrebna koliko za život, toliko i za prakticiranje vjere – za čišćenje, uzimanje abdesta, za obraćanje Allahu, dž.š.

Bosna i Hercegovina darovana je blagodatima brzih, čistih i pitkih voda. Te blagodati su kroz vrijeme razvijale odnos ovdašnjeg čovjeka prema vodi, prema kulturi čistoće i održavanja higijene. Kult vode bio je do te mjere izražen da ne postoji gotovo nijedan putopisac da ne obraća posebnu pažnju na ovaj aspekt bosanskog ambijenta. Tako Ahmed Dževdet-paša, u jednom od pet pisama posvećenih Bosni, 1864. godine, bilježi: “Rijeka Bosna i njena okolina ne da se perom opisati. Držim da kist najboljeg umjetnika ne bi mogao naslikati krasote ovih krajeva. S obje strane ove rijeke vide se lijepa sela, uređeni čifluci, krasne zelene livade i rodne bašče.“

Dolaskom islama u Bosnu, prije više od pet stoljeća, voda u kulturnom životu, na individualnom i društvenom planu, doživljava u civilizacijskim, arhitektonskim, estetskim, urbanističkim, religijskim i drugim formama svoju duhovnu i materijalnu kulminaciju. Islamska kultura života pojačava potrebe za vodom. Počinju se graditi vodovodi, česme, šadrvani, sebilji, hamami. Prvi javni vodovod izgradio je osnivač Sarajeva Gazi Isa-beg Ishaković. Samo u Sarajevu bilo je šezdeset osam vodovoda, a završavali su se česmama ili bunarovima u javnim i privatnim posjedima. Ali, povrh toga, postojala je obaveza da se višak vode podijeli i učini pristupačnim, jer se voda u islamu smatra javnim dobrom koje pripada svima podjednako i koje se ne može privatizirati, te se mora raspodijeliti na pravi način među svim živim bićima, ljudima, životinjama i biljnim svijetom. Naplaćivanje vode smatralo se velikim haramom. Bošnjaci su ovim dragocjenim prirodnim resursom upravljali s poštovanjem i najvišim stepenom odgovornosti, na pravičan način.

“Tu se čovjeku čini da može dugo živjeti, jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti.“ – ovim je riječima najpoznatiji sarajevski pjesnik s kraja 16. i početka 17. stoljeća Muhamed Nerkesija opisao sarajevske česme i sebilje. O tome govori i podatak da je u posljednjim godinama osmanske vladavine samo u Sarajevu postojalo oko 156 uličnih česama, ne računajući one koje se nalaze u dvorištima džamija, hanovima, hamamima. Tako je bilo i u drugim bosanskim gradovima. Manje mahalske džamije obično su građene na uglu dvije ulice sa česmama na vanjskoj strani dvorišnog zida džamije. Na taj način vodu je koristila cijela zajednica za piće, pranje, ali i za abdest. Ove dobrotvorne objekte podizali su pojedinci, najčešće obični dobri ljudi. Niti jedna vrsta vakufa (zadužbine) nije toliko vezana za čovjekoljublje kao što su česme. “Sevap je gladna nahraniti i žedna napojiti.“ – bila je ideja vodilja njihovih graditelja. Česme su bile mjesta susreta, razgovora, prijateljstava i rađanja prvih ljubavi. Krasila su ih narodna imena: Djevojačka česma, Zatikuša, Kadinuša, Feredžuša itd., što na neki način potvrđuje da su žene često graditelji ovih zadužbina. Ova mala remek-djela vremenom su se pretvorila u sastavni dio pejzažne arhitekture grada – prostor dovoljno upadljiv, ali nikada nametljiv. Grade se redovito u kamenu i ukrašavaju duhovnim natpisima (tarihima) – koji govore da su njihovi graditelji uvijek posvećivali česmu za svoju ili duše svojih najbližih.

Šadrvani su služili istoj svrsi kao i česme, a obično su građeni kao ukrasi džamije, medrese, karavan-saraja, tekije ili hamama. Pod njegovom kupolom smještena je fontana s bazenom i po jedna česma za abdest na svakoj strani šestougaonog ili osmougaonog šadrvana.

Za razliku od šadrvana, sebilji su podizani na trgovima, raskrsnicama i uz glavne puteve, ali sa istom svrhom kao česme ili šadrvani. Sebilj (sebil) potiče iz arapskog jezika i u prevodu znači put, a kao termin označava dobrotvornu građevinu kraj puta, fontanu posebnog oblika na čijim su prozorima stajale čaše pune vode.

U svakodnevnom životu i kulturi bosanskih muslimana posebna važnost pridaje se kupanju i održavanje higijene, što je preduvjet za pristupanje molitvi i drugim vjerskim obredima. Po samom dolasku u Bosnu, Osmanlije su podigle tri javna kupatila (hamama), dva u Sarajevu i jedan u Visokom. Historičar Hamdija Kreševljaković u svom istraživanju (1991: 15-16) bilježi da su ove uglavnom vjerske i dobrotvorne zadužbine do konca 18. stoljeća brojale 56 objekata u 42 mjesta na tlu Bosne i Hercegovine.

Gotovo svaka muslimanska kuća u Bosni imala je tzv. banjicu ili hamamdžik, manji prostor za pranje ruku prije i poslije jela, abdest prije molitve i kupanje. U bogatijim kućama građene su čak i u svakoj prostoriji. Sve ovo govori o visokim standardima čistoće bosanskih muslimana, o nekoj vrsti duhovnog hedonizma i ljepote.

Iz takve svakodnevice, i bosanska kuća je svojom arhitekturom kazivala o prisnom odnosu čovjeka i vode. Centralno mjesto u odvojenoj ženskoj avliji zauzimao je šadrvan ili bunar okružen raskošno ocvalim cvijećem i stablima voćki. Upravo taj intimni ambijent, obogaćen žuborom žive vode, iznjedrit će nastanak sevdalinke – urbane, gradske pjesme.

Motiv vode obično je zastupljen u invokaciji: U bašči mi bunar-voda, / ja je ne pijem, / viš bunara ruža cvate, ja je ne berem. ili Drino, živa žeđo moja, / o moj dragi, živa željo moja!

A neke sevdalinke su, zaista, opjevale fenomen živih voda i dale im ljudski (osobni) karakter: Aj, dvije su se vode zavadile, / aj, Ćehotina, aman, i studena Drina. / Aj, Ćehotina Drini govorila: /aj, što s' se, Drino, aman, mamom pomamila.

I u sufijskoj tradiciji bosanskih muslimana tekuća voda je imala simboličku i duhovnu ulogu. Vjerovanja bosanskih muslimana obogaćivana su stvarnim ali narodnim predajama o živim vodama, o njihovoj nadnaravnoj i ljekovitoj moći. Vremenom su formirana i mnoga, sada višestoljetna, dovišta, od kojih je najpoznatije u Pruscu, a temelji se na predaji o snazi višednevne molitve Ajvaz-dede, kojom se stijena na dva dijela rastavila, kroz koju je voda potekla i omogućila ranije spriječeni prolazak i opskrbu vodom tom malom osmanskom gradu.

Bosanska tradicija islama, u najvećoj mogućoj mjeri i na najrazličitije načine, predstavlja raskošnu, uzvišenu kulturu vode. Bosanskom civilizacijom islama teku čiste, blagoslovljene, žive vode.

 

Literatura:

  • Karić, Enes. (1999) Eseji od Bosne: Slovo o vodi. Sarajevo: Sejtarija.

  • Kreševljaković, Hamdija. (1991) Izabrana djela III. Sarajevo: Veselin Masleša.