BIŠĆEVIĆA KUĆA U MOSTARU

Bišćevića kuća (ćošak) iz 17. stoljeća jedan je od najljepše sačuvanih primjera stambene arhitekture osmanskog perioda u Hercegovini, a koji svjedoči o visokoj kulturi stanovanja muslimanskog stanovništva i pažnji koja je pridavana prostorima intime i obiteljskog života.

Autor: Dr. Ekrem Tucaković, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini • Fotografije i video: Mirza Hasanefendić

 

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2004. godine proglasila je stambenu graditeljsku cjelinu Bišćević–Lakšić u Mostaru nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Ovaj stambeni kompleks smješten je uz rijeku Neretvu i predstavlja jedan od najreprezentativnijih stambenih objekata iz perioda osmanske uprave u Mostaru.

Bišćević–Lakšić stambeni kompleks datira s kraja 18. i početka 19. stoljeća, iako je lokacija kompleksa za stanovanje, najvjerovatnije, korištena još i početkom 17. stoljeća. Cijeli stambeni kompleks prvobitno je pripadao Bišćevićima, uglednoj mostarskoj porodici. U drugoj polovini 19. stoljeća, sa uvećanjem porodice, došlo je do podjele kompleksa na tri zasebne cjeline.

Centralni dio parcele, Bišćevića kuća, i danas pripada porodici Bišćević, odnosno nasljednicima, s tim da je kuća pretvorena u privatni muzej tradicionalne kuće iz osmanskog perioda. Južniji dio parcele, koji pripada porodici Lakšić, i danas se koristi za stanovanje.

Bišćevići su stara muslimanska porodica čiji članovi žive u Mostaru od početka 17. stoljeća.

Kompleks je do danas ostao relativno neizmijenjen i sastoji se iz dva dijela: selamluk (muška avlija ili dio kuće za prijem gostiju i poslovne razgovore), koji čini Bišćevića kuća, i haremluk (ženska avlija ili porodični, intimni dio objekta), koji je predstavljen dijelom Lakšića kuće.

Bišćevića kuća, ograđena visokim avlijskim zidom  i nevidljiva sa prilaznog puta, orijentirana je na unutrašnje dvorište i rijeku Neretvu. Zajednički, poluotvoreni prostori u kući, koji povezuju sobe, ali i sami bivaju korišteni za boravak, hajat u prizemlju i tavan na spratu orijentirani su na unutrašnje dvorište, dok se sobe u prizemlju i spratu otvaraju ka rijeci Neretvi. 

Namještaj velikog ćoška čine ugrađena sećija – divan, postavljena ispod prozora, bogato rezbareni ugaoni ormar, bojena sehara, drvene rafe (police) i nedavno kupljeni rezbareni stolovi sa stolicama. Na zidovima se nalaze brojne levhe i fotografije.  

Lakšića kuća prvobitno je činila cjelinu sa Bišćevića kućom. U okviru stambenog kompleksa Lakšića kuća bila je namijenjena privatnom životu porodice, te je stoga bila veća u dimenzijama, sa više odaja za stanovanje, manje raskošna i dekorirana, ali sa većom avlijom. Upravo stoga se mnoge karakteristike Bišćevića kuće javljaju i u Lakšića kući.

Lakšića kuća, ograđena visokim zidom i nevidljiva sa prilaznog puta je, poput Bišćevića kuće, orijentirana na unutrašnje dvorište i rijeku Neretvu. Zajednički, poluotvoreni prostori u kući na spratu orijentirani su na unutrašnje dvorište, dok se sobe u prizemlju i spratu otvaraju ka Neretvi. 

Tokom rata 1992–1995. godine Bišćevića kuća pogođena je teškom artiljerijom, i tom prilikom je oštećen krov. Prilikom granatiranja pogođena je i magaza u ekonomskom dvorištu kuće. Nakon rata kuća je popravljena. U istom periodu je i Lakšića kuća pretrpjela velika oštećenja.

 

Izvor: