RODNA KUĆA BEHAUDINA SELMANOVIĆA

Behaudin Selmanović (1915–1972) jedan je od najvećih bošnjačkih modernih slikara koji je, nakon završetka Kraljevske likovne akademije u Zagrebu (1943), svoj život i opus trajno vezao uz Sarajevo, Počitelj i Stolac. Rodna kuća ovog slikara bila je jedna od najstarijih i najljepših osmanskih kuća na južnoslavenskim prostorima. Pretpostavlja se da je bila izgrađena prije 1554. godine i nalazila se u jednom od najstarijih naselja u Pljevljima.

Pljevlja (ili, kako su se pod osmanskom vlašću nazivala, Taslidža) bila su jedno od najvećih i najznačajnijih upravno-administrativnih i privrednih centara Bosanskog ejaleta, najisturenije pokrajine evropskog dijela Osmanskog Carstva. Selmanovići su bili porodica od posebnog značaja i utjecaja u pljevaljskom kraju. Naročito važan period u historiji tog kraja je onaj u kojem su Pljevlja bila glavno sjedište Hercegovačkog sandžaka (1576–1833), a članovi te ugledne porodice u pravilu su tokom 18. stoljeća bili imenovani na položaj hercegovačkih sandžak-begova. Politički i ekonomski utjecaj porodice bio je naročito snažan od druge polovine 18. stoljeća. Tako se navodi da su Selmanovići bili upravitelji nahije Drobnjak. Jedan od članova porodice, koji je bio i hercegovački sandžak-beg, često svojevoljan i buntovan prema Porti, ali umješan pregovarač sa Dubrovačkom republikom – Mehmed-beg Selmanović – u poodmakloj životnoj dobi bio je imenovan na položaj zamjenika bosanskog vezira u Travniku, što je bila ne samo posebna počast za tu porodicu nego i za cijeli pljevaljski kraj.

Plodna dolina rijeke Ćehotine, koja prolazi kroz grad, bila je, prema arheološkim nalazima, naseljena već od najranijih vremena, pa su u prirodnim zaklonima te rijeke pronađeni i ostaci antičkog grada poznatog kao Municipium S. Behaudin je u Pljevljima rođen 4. jula 1915. godine kao osmo i najmlađe živo dijete oca Salih-bega i majke Atije. Odrastao je na imanju tik uz rijeku Ćehotinu, u kući okruženoj konacima, sa prostranim avlijama, omeđenim zidovima, bujnim zelenilom i planinama.

Stara porodična kuća Selmanovića bila je, prema sačuvanim fotografijama, masivna jednospratnica s visokim prizemljem i dubokim krovom na četiri vode, karakterističnim za stare osmanske kuće, okružena privrednim zgradama, potrebnim za život na velikom imanju uz rijeku, izvan centra grada. U umjetničkoj zbirci Zavičajnog muzeja Pljevlja nalazi se crtež olovkom crnogorskog slikara, predstavnika Umjetničke škole iz Herceg-Novog Milenka Vukojičića (1927–2008) Kuća Selmanovića, koji vjerno pokazuje stanje stare kuće prije njene potpune destrukcije i dogradnje novijeg datuma. Na tom je crtežu sačuvan izgled kamerije u središnjem dijelu prvog sprata kuće. Taj istureni dio volumena kuće, najsvjetlije i najprozračnije mjesto, na kojem su se susretali interijer i priroda, ujedno je bio i središnje mjesto porodičnog života i prijema gostiju, s prozorima prekrivenim, u pravilu, mušepcima (drvenim rešetkama).

Danas su te avlije otužno puste i razrušene. Stara kuća Selmanovića potpuno je ruševna i uronula u zaraslu avliju i okružena ostacima privrednih zgrada. U studiji o tragovima osmanskih bazara na Balkanu historičar Jean-Arnault Dérens i novinar Laurent Geslin sa žaljenjem su 2009. godine dokumentirali propadanje Selmanovića kuće te potpuni nemar lokalne vlasti za očuvanjem tog dragocjenog spomenika kulturne baštine:

“Posljednji potomak paša Selmanovića živi još u jednom od tih starih osmanskih zdanja, izvan grada, smještenom danas iza jednog parkirališta kamiona. Kući, koju je u 16. stoljeću podigla bogata porodica Selmanovića, danas prijeti potpuno urušavanje. Potpuno nezainteresirane za tu činjenicu, općinske vlasti čekaju da se to desi kako bi se domogle zemljišta. Njen sadašnji stanar Mahmut Selmanović živi u potpunoj bijedi i nije u stanju ni na koji način obnoviti kuću. Njegova porodica, uništena slomom Osmanskog Carstva i Prvim svjetskim ratom, danas živi u bijedi. Ovaj čovjek, koji se vratio nakon mnogo godina lutanja i izbivanja, danas preživljava sa samo 80 eura socijalne pomoći, koje mu mjesečno daju crnogorske vlasti. Za nekoliko godina ovo zdanje posljednjih hercegovačkih paša potpuno će nestati, a s njime i čitav dio crnogorske historije...ˮ

Ono što je činilo posebnu vrijednost ove kuće bile su i stare drvene vratnice sa 365 rozeta koje su govorile o njenoj iznimnoj umjetničkoj i arhitektonskoj vrijednosti te visokoj kulturi života Bošnjaka na ovim prostorima. Vratnice i stara, oslikana, drvena sehara iz interijera kuće danas su dijelom bogate etnografske zbirke Zavičajnog muzeja Pljevlja.

Literatura:

• Marlyse Ortiz, Jean-Arnault Dérens, Laurent Geslin, Bazar ottomans des Balkans (pogl. Pljevlja, un bazar disparu), éd. Non Lieu, Pariz, 2009. (prijevod citata s francuskog: Aida Abadžić Hodžić)

• Enes Pelidija, “Pljevlja i pljevaljski kraj u 18. stoljeću”, Istorija Pljevalja, Opština Pljevlja, 2009.

• Aida Abadžić Hodžić, Behaudin Selmanović Selman, Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića, Sarajevo, 2019.