PROSTORI INTIME U ISLAMSKOJ KULTURI KAO MOTIVI BOSANSKOHERCEGOVAČKIH SLIKARA

Neke od najljepših slika u historiji modernog slikarstva u Bosni i Hercegovini naslikane su prema motivima iz interijera muslimanskih kuća. Ovi prostori najvjernije oslikavaju visoku kulturu života u islamu: značaj intime, ljepote, sklada, vezu s prirodom i njegovanje porodičnih veza. Udaljeni od prostora čaršijske vreve, interijeri bosanskih kuća bili su prostori u kojima se tradicija čuvala živom i smislenom i koji su imali svoja pravila ophođenja u skladu s usvojenim duhovnim vrijednostima. Te prostorije bile su ispunjene svjetlom i bjelinom, prekriveni filigranskim vezom i tkanjem, majstorstvom drvorezbarstva, bez tamnih i sumornih tonova, stranih islamskoj vedrini života. U skladu proporcija bliskih čovjekovoj mjeri, arhitektura kuće rastvarala se pitomo i prijateljski, a visina pogleda i horizonta bila je u razini čovjeka koji sjedi na sećiji ili tlima prilikom objeda i odgovarala je svjetonazorskim vrijednostima. To su prostori sigurnosti, topline i čvrstih porodičnih veza, u koje se vraćaju i u svojim ih slikama oživljavaju i neki od najvećih bosanskohercegovačkih slikara.

Kada se, kao najmlađi ikada upisani student u historiji Kraljevske akademije za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, Omer Mujadžić (1903–1991) sjećao svoje rodne Bosanske Gradiške, na izvanrednim slikama nastalima između dva svjetska rata, tada je na svojim platnima oživio trenutke iz sestrine sobe, ispunjene mladim ženama pri vezu i majkama u igri sa djecom. Te sobe su utopljene mehkim ćilimima i sećijama prekrivenim ručnim radom.

U želji da se skloni od svakodnevice koja mu nije bila bliska i u nastojanju da sačuva jedan siguran i poznati svijet, Behaudin Selmanović (1915–1972), student zagrebačke likovne akademije, slikar iz ugledne porodice Selmanovića iz Pljevalja, naslikao je niz studija interijera bosanske kuće. U ovim se Selmanovićevim slikama na jedinstven način susrela islamska tradicija s modernim evropskim slikarstvom. Već od rane mladosti Selmanović se neposredno upoznavao s vrijednostima islamske umjetnosti. Prva takva iskustva stjecao je u svom rodnom domu, u jednoj od najljepših i najstarijih tradicionalnih kuća osmanskog perioda u pljevaljskom kraju, a za koju se smatra da je bila izgrađena još u 16. stoljeću. Jasnoću i sklad proporcijskih odnosa arhitektonskih zdanja klasičnog perioda osmanske umjetnosti Behaudin Selmanović mogao je na najbolji način upoznati još kao dječak i u interijeru džamije Husein-paše Boljanića u Pljevljima. U istom ambijentu prvi put se susreo i s intenzivnim koloritom unutrašnje dekoracije, složenim ornamentalnim formama i ekspresivnim vrijednostima rukopisa islamske kaligrafije. Snažan kolorit i motivi sa raskošne unutrašnje dekoracije ove džamije javljali su se kasnije i na Behaudinovim slikama interijera bosanskih kuća.

U naglašenim vertikalama hercegovačkih čempresa i u dostojanstvenom stavu bosanske žene u stavu molitve, glave pokrivene vezenom šamijom, sažeo je Salim Obralić (1945–2018) lûk svoje životne putanje, provedene velikim dijelom između rodnog Maglaja i ateljea u Počitelju, otkrivajući na istoj slici pogled u jednostavnost bosanske sobe, okrečene bijelom bojom.

Miris stare knjige i voća na stolu, šum gustih krošanja koje ulaze kroz prozor sobe, kuckanje starog sata na stolu, razigrane šare na ćilimu i prostirci na sećiji, rasplesane bijele zavjese na prozorskom okviru – sve je to stalo u mirise, boje i zvukove djetinjstva koji su trajno ostali upisani u interijeru majčine sobe, ispunjene nježnošću, toplinom i mudrošću, na raskošnoj slici Safeta Zeca. Niko nije tako suptilno u bosanskohercegovačkom slikarstvu osjetio i zaustavio karakter proživljenog prostora u nutrini kuće kao što je to uspjelo Safetu Zecu – bilo da je riječ o platnu Soba moje majke (1976) ili o Kući moje sestre (1974), u kojoj se sitna, bijela kaldrma avlijskog prostora širi poput polja bijelog cvijeća, a prostor se polahko uvlači od avlije, preko kamerije do sakrivene intime sestrine sobe.