ŠERIJATSKO VJENČANJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Sklapanje braka u doba Allahovog Poslanika, a.s., bilo je sasvim jednostavno. Bilo je potrebno ispuniti dva formalna uvjeta: izjava volje bračnih drugova te prisustvo svjedoka pri izjavi i brak bi se smatrao punovažnim. O obavljenom vjenčanju nije se sastavljao pismeni zapisnik. S obzirom na to da je ovakva forma braka bila podložna zloupotrebama, vlasti u muslimanskim državama odredile su da se vjenčanja obavljaju u šerijatskim sudovima pred kadijom koji bi zapisnik o tome vodio u registru (sidžil). Tako su postupale osmanske vlasti u vrijeme kada se islam počeo širiti u Bosni i Hercegovini. Budući da se nerijetko dešavalo da je Bošnjacima muslimanima iz ruralnih i od sjedišta kadije udaljenih mjesta predstavljalo poteškoću dolaziti na vjenčanje u šerijatski sud, vjenčanja su, po odobrenju kadija, obavljali imami i zapisnik o tome dostavljali u sud.

Okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine austrougarske vlasti priznale su Bošnjacima pravo na primjenu šerijatskog prava u: porodičnim, nasljednim i vakufskim poslovima, na osnovu čega je nastavljeno s dotadašnjom praksom da kadije obavljaju vjenčanja u šerijatskim sudovima, a džematski imami u ruralnim mjestima. Prestankom važenja šerijatskog prava u Bosni i Hercegovini od 1946. godine do danas šerijatsko vjenčanje više nije proizvodilo nikakve pravne posljedice, već je svedeno na obred, koji su po vjerskom ubjeđenju i dobrovoljnom izboru pojedinaca obavljali džematski imami u prostorijama Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ili u privatnim kućama. Građansko vjenčanje zamijenilo je šerijatsko, a u tim prvim poslijeratnim decenijama komunističke vlasti tek se manji broj vjernika odlučivao iskoristiti pravo da se nakon obavljenog građanskog šerijatski vjenča. Kao posljedica toga, broj šerijatskih vjenčanja u urbanim sredinama rapidno se smanjivao, tako da je 1967. godine, dakle, nepune dvadeset i dvije godine iza Drugog svjetskog rata, u Sarajevu, u kojem je tada živjelo približno 100.000 Bošnjaka, zvanično obavljeno samo 36 šerijatskih vjenčanja. Za razliku od većih gradova u Bosni i Hercegovini u kojima su se šerijatska vjenčanja službeno rijetko obavljala, stanje po selima bilo je povoljnije, mada je do konkretnih podataka o broju obavljenih vjenčanja u ovom periodu teško doći.

Postepenim otopljavanjem odnosa države prema vjeri i vjerskim zajednicama tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća među Bošnjacima raste svijest o potrebi obavljanja i šerijatskog nakon građanskog vjenčanja. U ovom periodu po gradovima su se šerijatska vjenčanja obavljala u službenim prostorijama Islamske zajednice, a po selima u porodičnim kućama istog dana kada se priređivao svadbeni pir ili večera na koju bi se pozivali rodbina, komšije i prijatelji. Također je interesantno da u ovom periodu sam čin šerijatskog vjenčanja uglavnom nije bio javan. Nakon svečane večere imam bi s mladencima i dva muška svjedoka odlazio u drugu prostoriju u kući u kojoj bi se samo u njihovom prisustvu obavljalo šerijatsko vjenčanje, poslije kojeg bi se ponovo vraćali u glavnu prostoriju i tu bi se, zajedno sa svim zvanicama, učila dova za sretan i skladan brak. Također, nije bio rijedak slučaj, posebno u urbanim sredinama, da mladenci kriju da su uopće i obavili vjenčanje pred imamom.

Demokratske promjene u Bosni i Hercegovini početkom 90-ih godina donijele su više slobode u tumačenju i prakticiranju vjerskih dužnosti, pa i šerijatskog vjenčanja. S tim u vezi, pojedinci izvan Islamske zajednice počeli su među Bošnjacima muslimanima propagirati šerijatsko vjenčanje nauštrb građanskog. Budući da šerijatsko vjenčanje nije priznavala država i nije osiguravalo pravnu zaštitu kakvu su imali supružnici i djeca u građanskom braku, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini snažno je promovirala i zastupala obaveznost dvojnih, građanskih i šerijatskih vjenčanja, čijim su se obavljanjem osiguravali Božiji blagoslov, šerijatska valjanost bračne veze ali i formalno-pravna zaštita supružnika i njihove djece. U današnje vrijeme, kao rezultat upornih nastojanja Islamske zajednice, najveći broj Bošnjaka uz građansko, ako je u mogućnosti i najčešće isti dan, obavlja i šerijatsko vjenčanje.

Uz to, šerijatska vjenčanja najčešće se obavljaju u džamijama. Da bi mladencima vjenčanje ostalo u što ljepšem pamćenju, nerijetko se za mjesto sklapanja braka biraju znamenite džamije, poput Ferhadije u Banjoj Luci, Aladže u Foči, Careve džamije u Sarajevu, Esme Sultanije u Jajcu i dr. Osim u džamijama, šerijatska vjenčanja često se obavljaju u prostorijama medžlisā Islamske zajednice, svadbenim salonima, hotelima, restoranima itd. S druge strane, sve rjeđe se šerijatska vjenčanja obavljaju po porodičnim kućama, mada se ova praksa još uvijek zadržala po selima.

Što se termina tiče, šerijatsko vjenčanje je vjerski obred koji nije vremenski determiniran, što znači da se može obaviti u prikladno vrijeme bilo koji dan. Među Bošnjacima je ranije bilo rašireno narodno vjerovanje da nije lijepo sklopiti brak između dva Bajrama: Ramazanskog i Kurban-bajrama, što nije utemeljeno na vjerskim izvorima. U današnje vrijeme ovo narodno vjerovanje je uglavnom prevaziđeno, pa se vjenčanja obavljaju s podjednakim intenzitetom u svim hidžretskim mjesecima.

Prije ukidanja šerijatskih sudova šerijatsko vjenčanje uglavnom se obavljalo isti dan kada bi mlada bila dovedena u mladoženjinu kuću, ali je bilo uobičajeno, radi postizanja Božijeg blagoslova, da prva bračna noć bude uoči petka. Prema učenju islama, petak je najbolji dan u sedmici, a kako dan u islamu započinje s akšamom, noć uoči petka najbolja je noć u sedmici, pa s tim u vezi i najbolje vrijeme za prvi bračni susret supružnika. U današnje vrijeme izgubilo se vjerovanje da je najbolje u prve bračne odnose stupiti uoči petka. Izbor dana za vjersko vjenčanje danas je usko povezan s terminom građanskog vjenčanja koji je determiniran zapadno-evropskom kulturnim utjecajima u Bosni i Hercegovini i rasporedom radne sedmice tako da većina mladenaca za sklapanje braka bira subotu, jer je to neradni dan u kojem svatovi i gosti mogu nesmetano prisustvovati vjenčanju. Pošto mladenci uglavnom žele isti dan obaviti i građansko i vjersko vjenčanje, u današnje vrijeme uobičajeno je da se i šerijatska vjenčanja obavljaju subotom.