BOŠNJAČKI OBIČAJI KOD ŽENIDBE U SANDŽAKU

Porodica i brak imaju posebno mjesto u muslimanskoj tradiciji koja je zasnovana na kur'anskim principima i tradiciji, a koja se temelji na očuvanju porodice kao osnovne ćelije društvene zajednice. Islam porodici ukazuje poseban značaj, zato je i u bošnjačko-muslimanskim sredinama prisutno mnogo običaja koji su produkt pripadnosti islamu i islamskom stoljetnom utjecaju. Postoje i mnoge pojave koje odstupaju od islamskog kursa i tradicije.

Svadbe u Sandžaku predstavljaju svečani čin kojim se ozvaničava sklapanje braka dvoje mladih ljudi. Svadbe su prilika kada se okupe roditelji i komšije i u duhu veselja, druženja obilježe svečani čin. Svadbenska trpeza je bogata i obiluje tradicionalnim jelima napravljenim od mesa, salata, kolača, voća i služe se raznovrsna pića. Često je svadbena gozba sredstvo hvalisanja, ponosa i podizanja ugleda pa se domaćini nadmeću ko će bolje počastiti goste.

Svadbena svečanost u Sandžaku predstavlja običaj koji prati gotovo svako sklapanje braka. Kako je vrijeme prolazilo, način obavljanja ove svečanosti se mijenjao. Nekada su ovu svečanost mogli prirediti samo imućni ljudi, jer se svadba odvijala kod kuće. Na selu se svadba organizirala najčešće pod šatorom i sve troškove je snosila mladoženjina porodica. Sada se svadbe odvijaju uglavnom u restoranima i pokloni su novčani, tako da svadbu može priuštiti gotovo svaka porodica. Do skora su na svadbi prisustvovale samo zvanice mladoženje, a od skora je prisutna i djevojčina rodbina. Svadbe su uglavnom jednake, sačuvani su mnogi islamski, ali su se vremenom uvukli i mnogi neislamski običaji. Islam nema ništa protiv da se prilikom sklapanja braka priređuju razna veselja, svadbe, čestitanja, slavlja u granicama ljudske pristojnosti. Islam čak preporučuje da se u povodu sklapanja braka priredi veselje i gozba te da se pozovu prijatelji i poznanici.

Nekad su svadbe u Sandžaku bivale posve drugačije od današnjih. Iako je bilo malo muzike i veselja, ljudi i žene se nisu sastajali, već su se veselili odvojeno. Kako je vrijeme prolazilo, granice su se pomjerale. Prije svadbe, nekoliko dana, mladoženja šalje pozivnice za svadbu. Uglavnom se na svadbu poziva cijela porodica. U zavisnosti od mladoženjine porodice, svadba će biti s alkoholom ili bez alkohola o čemu se zvanice unaprijed raspitaju, mada se to može znati i na osnovu odabira restorana u kome je svadba zakazana, tj. da li se u tom restoranu služi alkohol ili ne (u Sandžaku je proširena pojava restorana u kojima se ne služi alkohol). Mladenci imaju poseban sto koji je lijepo uređen i obilježen. Nakon šerijatskog vjenčanja i vjenčanja u općini mladenci dolaze na svadbu, poslije svih gostiju. U restoran ulaze uz muziku i prolaze kroz cijeli restoran kako bi ih svi vidjeli. Na nekim svadbama mladence uvodi folklor obučen u narodnu nošnju igrajući oko njih. Mladenci sjedaju za sto te se veselje nastavlja. Muzičari sviraju različita kola i pjevaju pjesme, a gosti, miješajući se muškarci i žene, igraju u kolu. Konobar donosi tortu za mladence koju oni sijeku i hrane jedno drugo. Nakon tog čina pristupa se običaju takozvanog prstenovanja mlade kada djever uručuje prsten i prigodne poklone mladi.

Čin izmirenja

Kad se djevojka uda bez konsultiranja roditelja za koga će se udati ili, još gore, udajom za onog s kim roditelji nisu zadovoljni, krišom bez njihovog znanja, tad mladoženjina porodica djevojčinoj porodici šalje ljude koji će od njih zatražiti „mir“, odnosno pomiriti se s odlukom njihove kćerke i prihvatiti zeta. Za ovu priliku biraju se ugledni i poznati ljudi. Na ovaj način se porodica informira gdje im se kćerka udala. Nekad se otac djevojke odmah pomiri, a u rijetkim situacijama to ne učini godinama.