DUNJALUK I AHIRET

Kada se rodi dijete, porodica, prema islamskim običajima, organizira svečanost na kojoj se, između ostalog, novorođenčetu uči ezan na desno, a ikamet na lijevo uho, što jasno simbolizira djetetov prvi poziv na namaz. Neki, opet, u ovom činu vide dublje značenje. Ezan je poziv isključivo na farz ili obavezni namaz. Za namaze koji nisu na tom stepenu obaveznosti, kao što su teravija ili bajram, ezan se uopće ne uči. Ali ima jedan obavezni namaz bez ezana: dženaza. Ovdje se već nazire skrivena simetrija. Kada se novorođenčetu prouči ezan na uho - to je, zapravo, poziv na njegovu dženazu. Dijete zaplače, zadoji majku, igra se, odraste, dobije svoju djecu, a smrtni ga ezan prati kroz život.

Naš odnos prema smrti određuje način na koji živimo. Otuda sve religije, sa stanovitim varijacijama, naglašavaju važnost svijesti o ljudskoj konačnosti; u starom je Egiptu, naprimjer, svaka osoba bila dužna da sebi tokom života pronađe grob. O posjećivanju grobalja i grobnica čitamo u fantastičnoj heraldici, historijsko-avanturističkoj prozi, kriminalističkom romanu, sablasnim i misterioznim pripovijestima, potom u čuvenom žanru “pljačkaši grobnica”; ali u povijesti muslimanske pobožnosti ova tema ima čisto duhovni značaj. Još je Muhammed, a.s., odlazio noću na medinska mezarja da klanja, a u svojim vazovima je svakodnevno preporučivao odlazak na mezarja radi opomene. Kasnija sufijska literatura razvija svojevrstan ideal klanjanja u kaburu kao iznimni oblik “dobrovoljne” pobožnosti. U blagajskoj tekiji u Hercegovini, u zidu, desno od semahane, postoji niša u obliku tabuta u koju su ulazili derviši i “umirali” – u skladu sa popularnim hadisom – “prije smrti”. To stajanje u tabutu treba razumjeti ne samo kao razmišljanje o čovjekovim posljednjim svrhama, već i kao strpljivu vježbu koja se provodila dan za danom.

Danas navedeno može zvučati potpuno bizarno. Prva smo civilizacija koja se, kako to lijepo primjećuje Michael Hulin, namjerno i svjesno odrekla svake eshatološke perspektive. Živimo u dobu u kojem dominira “teologija potpune smrti”; ljudi žive i umiru, ne vjerujući ni u kakvu onostranost. Pritom, nije riječ o nekoj filozofiji koja prihvata smrt kao konačni apsurd, već o trivijalnom bježanju od vlastitog umiranja. Budući da se “samo jednom živi”, ljudi su usmjereni na golu sadašnjost, što je, opet, samo “očajnička strategija da se nasamari smrt”.

Smrt je u Bosni uvijek bila bliska, shvaćena, prihvaćena. Ili, da upotrijebimo atribut Philippea Ariesa, “pripitomljena”. Ona je bila dio života, kao što je i život bio odjek posmrtnog ezana. U novije će se doba ova bliska, pripitomljena smrt postupno pretvoriti u potiskivanu, proklinjanu, zabranjenu smrt. Stidimo se smrti, ona je tabu. Smrt je postala nešto ružno, nešto što se ne prihvata. Danas se bježi od gravitacije umiruće osobe, koja više ne umire u krugu porodice, nego u bolnici gdje je smrt tehničko pitanje. Kada danas dođe smrt, svi smo u stanju improvizacije.

Ali stoljećima je protokol umiranja kod Bošnjaka imao manje-više postojane obrise. Kada se jedna osoba umori od života predosjećajući da joj se bliži suđeni čas, prvo što radi je “skidanje zemlje sa sebe”. Skinuti zemlju sa sebe znači riješiti se ovozemaljskog tereta vlasništva: ostaviti oporuku, razdijeliti imovinu bližnjima, svesti račune, osloboditi se onoga što je i najteže i najispraznije. Zemlja se ne može pod zemlju ponijeti.

Umiralo se u krugu rodbine i prijatelja. Kada hasta padne na postelju, bližnji se opraštaju. Neko pored postelje uči Kur'an, podsjećajući i sebe i umiruću osobu na smisao i cilj života. Smrt je seoba sa dunjaluka na ahiret, sa prolaznog na vječno odredište. Soba umiruće osobe je bila javno mjesto na koje su mogli slobodno doći, ne samo roditelji, prijatelji, komšije već i mališani.

Muslimani vjeruju kako je Bog stvorio čovjeka od zemlje, a on se začeo u utrobi majke od kapi sjemena, i tako stigao na dunjaluk, i onda će se opet vratiti u zemlju, raspast se i tako ponovo sjediniti s njom. A onda će opet ustati iz zemlje i odgovarati za ono šta je radio između “dvije prašine”. Briga o mezarju, u kojem je zakopano tijelo, prepušta se prirodi. Relativna neuređenost muslimanskih grobalja, i seoskih i gradskih, odraz je vjere da duša seli u svoj zavičaj, a tijelo se vraća prirodi koja ga vremenom pribire, ali i cijelo mezarje, u svoje majčinske ruke. Otuda Zuko Džumhur piše o sarajevskim grobljima, “okićenim bijelim nišanima u zelenoj travi”, kao o nekim baščama unutar urbanih cjelina. Dunjaluk i ahiret su dvije strane jednog novčića: dunjaluk jeste prolazan, ali nije jedini život.

Svijest o smrti čini nas ljudima; ali razmišljanje o smrti nam ne stoji na dohvat ruke. Svaka je dženaza zato prilika da efendija pozove prisutne da konačno smrt shvate ozbiljno. Osim toga, on će prisutne pozvati i da halale umrloj osobi; njena je knjiga zatvorena. Tijelo na tabutnim daskama, umotano u bijele čaršafe, otkriva taštinu toliko toga. To je trenutak da se razmisli o životu; o životu koji Kur'an opisuje kao lišće koje vjetar raznosi u olujnom danu.