MEDRESA U NOVOM PAZARU

Novopazarska medresa jedna je od najstarijih obrazovnih institucija na Balkanu. Osnovana je prije 1540. godine u Novom Pazaru. U detaljnom popisu Bosanskog sandžaka iz jula 1540. godine spominje se i vakuf – imaret, medresa i mekteb – merhuma Sinan-bega, sina Hadima Jakuba, u Novom Pazaru (Čelebi, 264). U svrhu održavanja i rada navedenih objekata, vakif je odredio prihode od jednog hamama, raznih dućana, četiri mlina, te gotovine 10.000 akči s godišnjom provizijom od 20.000 istoimene valute (Zlatar, 107). Ovaj vakuf je vremenom rastao.

Vakif je osigurao da darivano dobro besprijekorno funkcionira. Medresa je bila udaljena stotinjak metara od Altun-alem džamije, na Stambolskom drumu, na kojem su bile kapija i česma. Ova medresa je radila bez prekida do 19. stoljeća (Ćurić, 21).

Tokom svog cjelokupnog postojanja medresa je uvijek imala vlastiti internat koji se nalazio u sastavu školske zgrade. Internat je imao petnaest spavaonica. Pored internata, medresa je imala dvije dershane/učionice (Kačapor, 1983: 281).

Od osnivanja pa do 19. stoljeća medresa nikada nije obustavljala izvođenje nastavnog procesa. Početkom 19. stoljeća pa do 1946. godine doživjela je nekoliko prekida zbog restauracije prilično ruinirane zgrade, kao i ratnih dejstava. Umjesto stare, sagrađena je nova zgrada, najvjerovatnije na lokaciji Sinan-begove medrese, koja se nalazila na jugozapadnoj strani zgrade Odbora Islamske zajednice. To je bila jednospratnica, okrenuta u smjeru jugozapad-sjeveroistok, u obliku latiničke grafeme U sa, najvjerovatnije kasnije, dograđenim dijelom koji joj je davao oblik ćirilične grafeme Ш.

Rad i program medrese

Novopazarska medresa konačno je obustavila izvođenje nastavnog procesa septembra 1946. godine. Upravo je tada izdato posljednje svjedočanstvo o svršetku četvrtog razreda Medrese u Novom Pazaru (DPUM, 5/1946). Ona je i prije povremeno obustavljala nastavu: 1912. godine je prekinula rad, 1913. ga obnovila, 1914. ponovo prekinula, 1920. godine iznova obnovila, 1940. obustavila, a 1943. nastavila kontinuirano raditi do 1946. godine (Demić, 23).

Nastava se izvodila isključivo u prijepodnevnim satima. Najčešća nastavna metoda bio je frontalni oblik rada. Rad je izvođen i u grupnom obliku, kroz halke, u formi zajedničkog učenja i međusobnog propitivanja učenika – muzakera, pri čemu je svaki bolji učenik bio zadužen za po jednog slabijeg. Učenici su bili izuzetno zainteresirani i postizali zavidne uspjehe u savlađivanju propisanog gradiva (Kačapor, 1983: 282).

Ratovi su najčešći razlozi povremenog prekidanja rada novopazarske medrese. U tom pogledu je veoma značajna sjednica 16 džematskih medžlisa održana u prostorijama Novopazarskog povjerenstva, 15.12.1933. godine, kojom su predsjedavali hafiz Ibrahim-ef. Riđanović i novopazarski muftija Murat-ef. Sukić. U završnom dijelu izlaganja predsjednik Povjerenstva je rekao: “Trebamo danas donijeti stvaran i realan zaključak u kome bi se, u prvom redu, uzmogla renovirati zgrada ovdašnje medrese, a onda naći materijalna sredstva kako bi se omogućio pribaviti dovoljan broj nastavničkog, vjerskog i svjetovnog kadra.ˮ Na spomenutoj sjednici donijet je niz zaključaka od kojih su za nas posebno važni sljedeći:

• da se otpočne s radom na preuređenju medrese koja će se ubuduće zvati: Hadži Ali-efendija – muslimanska bogoslovija,

• da se izabere uži odbor za preuređenje novopazarske medrese,

• da se odmah počne sa prikupljanjem priloga za medresanski fond,

• da se izrade privremena pravila o načinu rada, prijema učenika, nastavnom planu, nadzoru i ostalom o toj problematici (ZKDŽM).

Nije poznato zašto je predloženo ovo ime, pogotovo što prijedlog nije realiziran. Na prvom kružnom pečatu medrese piše: Novopazarska muslimanska bogoslovija. Direktor medrese 1939. godine protestira zbog takvog naziva kod Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva. U njegovoj predstavci, između ostalog, stoji: “Riječi 'muslimanska' i 'bogoslovija' suvišne su i to je neukusno i nepravilno. Riječ 'medresa' dovoljna je i bez 'bogoslovije', jer nikoja druga vjeroispovijest nema medresu.ˮ Grb na štambilju i pečatu nije jugoslavenski, nego pripada predratnoj Srbiji, po čemu se zaključuje da su spomenuti štambilj i pečat izrađeni ranije. U ovom pismu moli se Vakufsko povjerenstvo da za ovu medresu nabavi nov štambilj i pečat na kojima će pisati: Uprava Niže medrese u Novom Pazaru (DPUM, 5/1946). Ovom zahtjevu je udovoljeno, što se da vidjeti iz priloga ispitnom spisku iz školske 1945/46. godine, gdje se nalazi novi pečat sa zvijezdom u sredini i natpisom Niža medresa u Novom Pazaru.

Sve odluke donijete na sjednici Medžlisa 15.12.1933. relativno brzo su realizirane. Izgrađena je nova zgrada na temeljima Isa-­begove džamije. Školske 1936/37. godine stara medresa je zatvorena, a nova je svečano otpočela svoj rad. Godine 1940/41. medresa ponovo prekida nastavni proces, da bi ga 1943. nastavila. Konačan prekid u radu dogodio se već spomenute 1946. godine, kada su nove revolucionarne vlasti FNRJ novopazarskoj medresi zabranile dalje djelovanje.

Kao i ostale islamske obrazovne institucije sličnog usmjerenja, i novopazarska medresa je imala svoj razvojni put. Pretpostavlja se da je i u njoj bio zastupljen halka sistem, po kojem su mnogi dobili idžazet. Zna se da su se u njoj školovali i idžazet (diplomu) dobili mnogi njezini kasniji muderisi, među kojima su poznatiji: Omer-ef. Ejubegović, Arif-ef. Sarajlija, Ismail-ef. Filibalić, Halil-ef. Osmanović Kolašinac, Nazif-ef. Šušević.

Novopazarska medresa je nekada bila viša, nekada niža, a nekada srednje rangirana obrazovno-odgojna institucija. U početku je školovanje trajalo dvanaest, kasnije osam, da bi u posljednjoj etapi postojanja, do 1946. godine, bila četverogodišnja muslimanska vjerska škola koja je pripremala kadar za vjerske službenike: imame, hatibe, muallime i vjeroučitelje. Oni nisu imali smetnji za rad u državnoj službi.

Na spomenutoj sjednici Vakufsko-mearifskog povjerenstva, medresa je reformirana u četverogodišnju školu, a izvještaj je, preko Vakufsko-mearifskog povjerenstva, dostavljen Ulema-medžlisu u Skoplju (DPUM, 1939).

Osmansko pismo i turski jezik su u novopazarskoj medresi upotrebljavani sve do 1928. godine. Te godine je posljednji put popis učenika sastavljen na osmanskom jeziku. Prije reforme 1936/37. godine upotrebljavani su sljedeći udžbenici:

Awamil – osnova arapske sintakse na arapskom jeziku. Autor je Muhamed bin Pir Ali iz Birge u Maloj Aziji.

Gramatička osnova (naziv nečitko napisan) – obrada konjugacije arapskih glagola na arapskom jeziku. Autor je nepoznat.

Durrijekta/Zrno bisera – sadrži osnove vjere i muamelata na turskom jeziku. Autor je Imam Zade Ahmed Esad.

Emsila/Primjeri – ovaj predmet se sastojao od navođenja oblika konjugativnih glagola na arapskom jeziku. Udžbenik je preveden na turski jezik. Autor je nepoznat.

Halebija – udžbenik muamelata/obredoslovlja. Pisan je arapskim jezikom, sadrži komentar Munije Sadudina Kašgarija. Autor je Ibrahim bin Muhamed el-Halebi.

Izhar/Izharul esrar/Izlaganje tajni – arapska sintaksa. Pisan je arapskim jezikom. Autor je Birgivi.

Kafija/Ono što je dovoljno – sintaksa arapskog na arapskom. Autor je Džemaludin bin Hadžib.

Lugati osmani – arapsko-perzijsko-turski rječnik. Autor je nepoznat.

Mula džami/El-Fevaidu dijaije.

Multeka el-ebhur/Stjecište mora – udžbenik o muamelatu i fikhu na arapskom jeziku. Autor je Ibrahim bin Muhamed el-Halebi.

Risalei Birgivi/Birgivijeva risala – udžbenik o osnovama vjerovanja i muamelata na turskom jeziku. Autor je Birgivi.

Šimailu šerif – izbor iz kazivanja o životu Poslanika, a.s. Autor je nepoznat.

Tahriri – udžbenik o nasljednom pravu. Autor je nepoznat.

Ta'limul muteallim – udžbenik iz ahlaka na arapskom jeziku. Autor je Burhanudin Zernudži iz 12. stoljeća.

Tarihul-enbijai/Historija Poslanika – nije poznato ni djelo ni autor.

Tedžvid – pravilno učenje Kur'ana. Autor je Karabaša. Predmeti su navedeni prema ispitnim tabelama za školsku 1923/24. godinu.

Nakon 1936/37. godine u medresi se izučavaju novi predmeti:

Školske 1943/44. godine, nakon prekida od 1940/41., dolazi do promjena u nastavnom planu, tako da se izučavaju sljedeći predmeti: Kur'an, Akaid, Fikh, Arapski jezik, Albanski jezik, Njemački jezik, Matematika, Historija, Geografija, Husnihat, Imla i kasida (ovi podaci i njihov redoslijed preuzeti su iz upisnica učenika za školsku 1943/44. godinu).

Literatura:

• Čelebi, Evli (1987), Putopis, Odlomci o jugoslovenskim zemljama, preveo Šabanović, H., Sarajevo: Veselin Masleša.

• Ćurić, H. (1965), Školske prilike muslimana u Bosni i Hercegovini 1800-1878, Beograd.

• Demić, Faruk (1988), Medrese u Novom Pazaru, Sarajevo: Islamski teološki fakultet.

• Kačapor, Sait (1983), „Školstvo u Novom Pazaru i okolini od 1918. do 1941. godine“, magistarski rad, Novi Pazar-Zagreb.