MEKTEBI – OSNOVNE ŠKOLE

Obrazovanje u Osmanskom Carstvu nije bilo posao države sve do 19. stoljeća. Do tog vremena ustanove u kojima se pružalo obrazovanje, kao i druge javne građevine i javna dobra, podizale su se i izdržavale iz zadužbina (vakufa) pojedinaca, državnih uglednika, trgovaca, zanatlija i drugih građana. Središnje mjesto u gradu, kao i u naseljima, predstavljale su džamije uz koje su dobrotvori, u zavisnosti od veličine svoga vakufa, podizali i popratne građevine za javno dobro među kojima je gotovo redovno bio mekteb.

Broj sačuvanih bosanskohercegovačkih vakufnama koje sadrže podatke o dobrotvornom djelovanju u korist mekteba nije mali, pa ipak one svjedoče o samo jednom dijelu vakufa nastalih tokom višestoljetnog osmanskog perioda.

U gotovo svim vakufnamama koje se odnose na podizanje mekteba, bez obzira na društveni status dobrotvora, kao svrha tog dobrog djela navodi se omogućavanje školovanja siromašnoj djeci i siročadima (yetimler, yetâma, fukarâ). Ova formula vrlo dobro odgovara svrsi vakufa, pa je to zasigurno jedan od razloga što su je dobrotvori unosili u vakufname. Njome se izražava milosrđe prema djeci koja nisu bila u mogućnosti privatno se obrazovati. Naime, značajan je bio broj djece koja su pohađala privatne mektebe ili su učila pred privatnim učiteljima. Jer, pored mekteba koji su se osnivali i izdržavali iz vakufa, imućniji pojedinci iz reda učenih osoba otvarali su privatne mektebe da bi u njima podučavali mladež, kao i što su odgovarali na poziv imućnijih porodica da privatno podučavaju njihovu djecu. S druge strane, javni, vakufski mektebi bili su dostupni svakome. Pohađala ih je većina djece, a navedena formulacija u vakufnami nije dopuštala da sredina zanemari siromašnu djecu i siročad. Vakufski mektebi pružali su mogućnost svakom djetetu da dobije osnovna vjerska znanja.

Pored svih značajnih rezultata ostvarenih dosad, još uvijek ima niz otvorenih pitanja o obrazovanju u osmansko doba, a jedno od njih je program nastave u mektebima. U vakufnamama u kojima su dobrotvori navodili čemu će se podučavati djeca u njihovim mektebima stoji: Kurʼani-Kerim i edeb. U svim muslimanskim društvima temeljni predmet u osnovnoj školi je čitanje Kurʼana, jer djeca trebaju naučiti čitati Knjigu. Edeb je termin koji u kontekstu znanja i obrazovanja obuhvata osnove islamskog prava (edebi-şerî'at), potpuno obavljanje vjerskih dužnosti (edebi-hizmet) i znanje o tome šta je potrebno čovjeku kao Božijem stvorenju radi Stvoritelja. Edeb, prema tome, obuhvata sva druga znanja kojima je potrebno podučiti djecu da se osposobe za život u muslimanskom društvu.

Gotovo je redovna praksa bila da dobrotvori, koji su podizali mektebe, dužnost učitelja (mualima) povjere osobi koja obavlja dužnost imama u džamiji uz koju se otvara mekteb. To pokazuje da je učitelj trebao imati isto obrazovanje kao imam koji je prvi i najodgovorniji službenik u vakufu jer predvodi vjernike u obavljanju namaza u džamiji. Općenito govoreći, za službu učitelja u osnovnoj školi predviđalo se medresansko obrazovanje.

Program nastave je, u okviru ovako široko zadanog (Kurʼani-Kerim i edeb), provodio učitelj prema svome znanju i sposobnostima. Neki su mektebi pružali obrazovanje koje je mlade ljude pripremalo za nastavak školovanja u medresama, i po tome su bili poznati, npr. Gazi Husrev-begov mekteb u Sarajevu. Može se pretpostaviti da je među takve spadao i mekteb u mahali Čokadži hadži Sulejman (Jedileri) u 18. stoljeću kada je učiteljsku dužnost ovdje obavljao hafiz Mahmud-efendija koji je “u svim oblastima znanja bio bolji od drugih savremenikaˮ, “rješavao svaki problem iz svake nauke koji drugi nisu uspijevali riješitiˮ i “pisao neke knjižice iz matematikeˮ. U istom tom periodu je Mehmed-efendija Čajničanin, nakon službe mualima u jednom od sarajevskih mekteba, postao predavač u medresi a potom i sarajevski muftija. Ovi primjeri pokazuju da su u nekim mektebima predavali ugledni vjerski znanstvenici. Nivo pouke u mektebu je velikim dijelom određivao sam učitelj. U svakom slučaju, učitelj je imao odgovornost pred roditeljima i uopće pred građanima, a naročito pred upraviteljem vakufa koji je mogao smijeniti učitelja sa dužnosti ukoliko se pokaže da ne ispunjava očekivanja što ih pred njega postavlja vakufnama.

Od ranog osmanskog vremena postojao je i običaj da se za određene potrebe otvori škola u zasebnoj građevini koja ne pripada kompleksu neke džamije. Vakufnama hadži Osman-age, sina Hadži Muharemova, pokazuje da je taj dobrotvor 1786. godine otvorio jednu takvu školu u Sarajevu na Baščaršiji. Pohađali su je dječaci koji su bili šegrti u čaršijskim dućanima. Kako oni zbog posla nisu mogli ići u školu u svojoj mahali skupa sa drugim polaznicima, škola u čaršiji omogućavala im je da redovno stječu osnovno obrazovanje. Ovako je dobrotvor hadži Osman naveo osobine koje treba imati učitelj u toj školi: “Kada dođe vrijeme da se imenuje učitelj, za moga života ili nakon moje smrti, neka se nađe osoba koja je obrazovana i odgovorna prema vjerskim propisima, osoba koja se drži izvora vjere. I neka se ne gleda na to da učitelja nasljeđuju njegovi potomci, nego neka se od prijavljenih osoba uz nazočnost i sudjelovanje mutevelije (upravitelja vakufa) izabere onaj ko je sposoban da podučava.ˮ

Mektebi su se izdržavali iz sredstava vakufa kojem su pripadali. U vakufnami se određivala visina plaće za učitelje, čak i onda kada se ta služba dodjeljivala osobi koja je u isto vrijeme i imam u džamiji, navodila se plaća za svaku pojedinu službu. Kako su tokom vremena vakufi siromašili i stradavali, njihov opstanak je često zavisio od doniranja sredstava putem priključivanja manjih vakufa koje su zasnivali građani. U tome se ogleda velika uloga građana dobrotvora u održavanju vakufskih institucija općenito, pa tako i mekteba, što se može dobro sagledati na primjeru obnavljanja Sarajeva nakon rušilačkog napada austrijske vojske predvođene Eugenom Savojskim. Prema zvaničnom dokumentu sačinjenom 1706. godine, u Sarajevu su tada 32 učitelja ostala bez ikakvih prihoda zato što su porušeni mektebi u kojima su ranije radili. Vakufname iz tog vremena svjedoče o dobrotvornom djelovanju građana. Obnavljale su se najprije džamije, potom i mektebi, i to u prvom redu u naselju u kojem je dobrotvor nastanjen. Prema vakufnamama, i bosanskohercegovačkim i onima iz drugih dijelova Osmanskog Carstva, raširen je bio običaj da se dobrotvorno djeluje najprije u svojoj mahali. Ako nije bilo takve potrebe, dobrotvori su svoja sredstva usmjeravali tamo gdje je potreba postojala. Kada je riječ o mektebima, može se kazati da su građani pridonosili i organiziranju prosvjetnih prilika u svojoj sredini – svojim su vakufima podržavali one škole za koje su procijenili da će omogućiti ili unaprijediti njihovo funkcioniranje.

Jedan od najraširenijih oblika dobrotvornog djelovanja u korist mekteba je da se prihodi vakufa, u cijelosti ili djelimično, namijene za plaću učiteljima. Tim dobrim djelom učitelju su se osiguravali prihodi, što je naročitu važnost imalo onda kada je zbog mijenjanja ekonomskih prilika plaća koju je primao iz osnovnog vakufa gubila na vrijednosti. Neki su dobrotvori dodjeljivali učitelju i neku dužnost u svome vakufu, najčešće dužnost upravitelja, što mu je osiguravalo dodatni prihod.

Pojedini dobrotvori određivali su da se od jednog dijela vakufskih sredstava daruju djeca koja pohađaju mekteb, npr. zimskom odjećom. Najčešće se briga o učenicima ogleda u besplatnom dijeljenju hljeba u određenom periodu godine, naročito u vrijeme ramazana. Ima i primjera namjene vakufskih sredstava za nabavku ogrjeva i prostirke za mektebe.

Briga dobrotvora/vakifa za prosvjetni život u sredini u kojoj žive u vezi je s njihovim uvjerenjem da je sama pismenost stvar islamskog vjerovanja. Pismenost je obavezni sastavni dio vjerovanja. Obaveza je vjernika, stoga, osigurati djeci uvjete da stječu znanja koja ih pripremaju za život u vjeri i uče moralnim vrijednostima koje trebaju oblikovati njihovu ličnost. Jer svrha je školovanja da društvena zajednica stječe odgovorne građane.

Izvor:

• Çam, Mevlit & Rahman Ademi (Ed.): Bosna-Hersek Vakfiyeleri 1-4. Vakıflar Genel Müdürlüğü Yayınları, Ankara, 2016.

Literatura:

• Filan, Kerima, “Prosvjetni život u Sarajevu osmanskog doba: dobrotvorno djelovanja građana u 18. i 19. stoljeću u korist mektebaˮ, Historijski pogledi 7 (2022): 7-38.