BIHAĆ – GRAD MEDRESA

Svojevremeno su u Bihaću postojale tri medrese. Prema statističkim podacima za godine 1876. i 1877. spominju se dvije medrese u Bihaćkom kadiluku. To su medresa Mehmed-paše Bišćevića i ona prekoputa džamije Fethije u Bihaću. Mehmed-pašina medresa bila je prizemna zgrada sa 13 soba za softe, dershanom, dvije abdesthane, avlijom i baščom, za čije troškove je vakufnamom iz 1868. godine određen iznos od 60.000 groša koji će se dati u promet uz 10% dobiti, postupajući na dozvoljen (halal) način. Bila je podignuta na Otoci koja je bila središte bihaćke čaršije, u to vrijeme najživljeg dijela ovog grada. Bilježi se da su na ovoj adi 1893. godine bile 22 kuće, 43 magaze, sedam dućana, dva mlina te nekoliko drvenih dućana na mostovima do Otoke. Spomenute magaze i dućani bili su uglavnom u privatnom vlasništvu.  

    Medresa prekoputa Fethije džamije u Bihaću sagrađena je na inicijativu bihaćkog kajmekama Reuf-bega 1866. godine. Vilajetska skupština u Sarajevu te godine donijela je odluku da se na ovom mjestu sagradi nova zgrada medrese. Salih Sidki Muvekkit piše o tom događaju i navodi da je izgrađena u mjesecu muharremu spomenute godine. Medresa prekoputa Fethije džamije imala je 10 odaja za stanovanje i jednu veliku dershanu.

        Godine 1892. sagrađena je još jedna, treća medresa, koja je dugo vremena bila jedna od najljepših zgrada u Bihaću i široj okolini. Bihać je u to vrijeme bio lučonoša znanja u cijeloj Bosanskoj krajini. Inicijativu za gradnju nove bihaćke medrese dao je Mehmed-beg Ibrahimpašić- Alajbegović, tadašnji gradonačelnik Bihaća. Zemaljska vlada podržala je ovu aktivnost uloživši u njenu gradnju 5.000 forinti.

Građani su masovno učestvovali u izgradnji svoje medrese izdvajajući 16% od godišnjeg “prireza” u vremenu od dvije godine, a po odluci Građevinskog odbora. Gradnja medrese otpočela je 1889. godine, da bi već 1891. godine morala zastati budući da prikupljena sredstva nisu bila dostatna za okončanje radova.

Radovi na izgradnji medrese okončani su 1892. godine, odnosno 1310. hidžretske godine. Koncem te godine upriličena je svečanost njenog otvorenja. Medresa je izgrađena na lokalitetu nekadašnje Ićhisar džamije, koja je bila u ruševnom stanju. Sagrađena je u postmaurskom stilu po uzoru na Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu. U Drugom svjetskom ratu stalno je bila na udaru različitih vojnih formacija koje su se smjenjivale u gradu Bihaću. Već početkom juna 1941. godine talijanska vojska provalila je u zgradu medrese i pritom uništila nastavničke knjižice, 255 knjiga na orijentalnim i narodnim jezicima, 465 knjiga na našem jeziku, geografske karte, dva globusa i druga nastavna pomagala. Načinjena šteta, prema procjenama Uprave medrese o vrijednosti predmeta iz 1939. godine, bila je u iznosu od 177.500 dinara. U to vrijeme sve štete su se ravnale u vrijednosti predmeta iz 1939. godine na osnovu akta upućenog od strane Reparacione komisije pri Vladi FNRJ. Nastava je u više navrata prekidana te je došlo do dislokacije učenika na poljoprivredno dobro u Kalini – Bakšaiš s obzirom na to da je zgrada medrese tokom rata više puta bombardirana.

Naročito je teško oštećena tokom bombardiranja 1944. godine tako da je osim jugoistočnog dijela gotovo do temelja porušena. Preostale dijelove zgrade je srušila vojska, a materijal upotrijebila za svoje potrebe. Iz dopisa koji je upravnik medrese uputio Povjerenstvu u Bihaću vidimo da se ove aktivnosti nisu mogle spriječiti.

Bilo je pokušaja da se rad ove medrese nastavi i nakon rata u zgradi “Gajretovogˮ konvikta, čak je formiran Akcioni odbor i prikupljen novac u svrhu adaptacije. Međutim, do ponovnog rada ove obrazovne ustanove nikada nije došlo. Predsjednik Akcionog odbora bio je Omer-beg Bišćević, koji je ujedno bio i predsjednik Povjerenstva u Bihaću. Posljednje aktivnosti ovog odbora bilježimo 25. aprila 1948. godine, kada je izvršena predaja sredstava blagajniku. Nakon toga u ovu zgradu je smješten Dom učenika u privredi.

Inače, rad medresa nakon Drugog svjetskog rata bio je reguliran Uredbom o ukidanju privatnih škola na teritoriji Bosne i Hercegovine. U članu 7. ove uredbe stoji da tu ne potpadaju privatne škole sa vjerskim nastavnim programom koje odobri ministar prosvjete. Na osnovu tog propisa, Ulema-medžlis u Sarajevu dostavio je Ministarstvu prosvjete, Odjeljenju za srednju nastavu, uredbe o Gazi Husrev-begovoj medresi, nižim okružnim medresama i mektebima. U istom dopisu bila je napomena da je njemački jezik isključen iz nastavnog plana medresa. Na tu molbu Ulema-medžlis nije dobio odgovor pa je upućeno više požurnica, ali bez rezultata. Poznato je da je jedino Gazi Husrev-begova medresa nastavila s radom, dok su sve druge zatvorene.     

        Objekat devastirane zgrade bihaćke medrese do temelja je porušen, a zemljište na kojem se  nalazila, ZK uložak broj 488, k.č. broj 1/89, površine 580 m² nacionalizirano je 1959. godine, dakle manje od godinu dana nakon stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji, 26. decembra 1958. godine. Na toj parceli sagrađena je zgrada Narodne banke, Filijala Bihać. Netom prije otpočinjanja radova vakuf je tražio naknadu za spomenuto zemljište u iznosu od 406.000 dinara. Narodna banka odbila je taj zahtjev uz obrazloženje da isti nije osnovan s obzirom na to da se kupovina ovog zemljišta po postojećim propisima ne može vršiti. Naknada za oduzeto vakufsko zemljište uplaćena je u iznosu od 242.400 dinara.   

        Na prostoru nekadašnje bihaćke medrese sagrađen je objekat u ruskom stilu, kakve su većina zgrada izgrađenih poslije Drugog svjetskog rata u Bihaću. U ovoj zgradi je do agresije na našu zemlju bio smješten Zavod za platni promet, ranije Služba društvenog knjigovodstva. Trenutno se ista koristi za potrebe Tužilaštva Unsko-sanskog kantona. Evidentno je da je “nova” socijalistička vlast nastojala izbrisati tragove islamske arhitekture, u čemu je, nažalost, i uspjela. Od nekadašnjih objekata te vrste u Bihaću: medresa, Pašine džamije, magaza i dućana na Otoci koji su krasili ovaj grad, ostalo je samo turbe dvojici nepoznatih šehida. Sve je tako grubo uništeno, a razglednica Bihaća u potpunosti promijenjena.

 Izvori:

• Knjiga Sidžila I, redni broj 162, preveo Salih Trako, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo.

• Mehmed Mašić (1998), “Bihaćke medreseˮ, NIP Unsko-sanske novine, Bihać.

• Privatna arhiva Sadik-ef. Ribića.

• Nesređena arhivska građa Arhiva USK-a.