NEKI ASPEKTI SAVREMENOG PRISTUPA UČENJU KURʼANA NAPAMET

Od izuma azbuke, i to fonetske azbuke, u zapadnom svijetu je neprestano kretanje ka podvajanju čula, funkcija, emocionalnih i političkih stanja, a također i poslova, jedno rasparčavanje koje, po mnogim naučnicima, dovodi ljude na različite stepene dualističke šizofrenije. Usmeni govor je podrazumijevao istovremeno korištenje svih čula, organsko međudjelovanje prostora, jedinstvo misli i akcije, puninu ljudskog bića. A to podrazumijeva i način na koji je Kurʼan objavljen, odnosno prenošen, čime se otvara ili uspostavlja reagiranje na svijet kao cjelinu, odnosno percepcija svijeta u podjednakom, sintetičkom aktiviranju čovjekovih čula i aktivnosti.

Ipak, govoreći jezikom krutog racionalizma, stvari bi reflektirale ovakvim pitanjem: čemu danas potreba učenje Kurʼana napamet, čemu taj napor svijesti i memoriranja tako kompleksnog štiva u eri potpune vizuelizacije kada postoji toliko miliona štampanih knjiga Kurʼana, kada postoji toliko snimljenih ploča i magnetofonskih traka na kojima najbolji učači uče kurʼanski tekst u svim njegovim finesama i suptilnostima?! Međutim, ispod krutog, racionalističkog ovoja što ga misao rabi, da se naslutiti jedna suptilnija dimenzija: u savremenom svijetu je, naime, eklatantno uočljiva hegemonija sile, manifestirana na stotine načina (pored ostalog, paljenjem i uništavanjem knjiga i biblioteka – od paljenja Aleksandrijske biblioteke do paljenja Sarajevske vijećnice) koji sa zabrinutošću govore o destruktivnoj ljudskoj prirodi u svim vremenima ili periodima povijesti.

Šta je odbrana od takvog stanja?

Rekli bismo samo – njegov (ljudski) razum. Čovjekovo pamćenje, ta jedina zaklonjena oaza do koje ne mogu prodrijeti sredstva i manifestacije sile i koju niko ne može uništiti a da ne uništi čovjeka. I eto spasa ljudskosti, nauke, proizvoda čovjekovog duha, vjere, svega dobrog i uzvišenog – eto čovjekovog mozga! Tog kondezatora u kome se može sačuvati iskustvo svijeta, iskustvo čovjeka!

Nije li stoga učenje Kurʼana napamet opomena od početka, upozorenje koje tek u ovom i ovakvom kontekstu dobija svoje puno važenje, svoju satisfakciju?! A toliko je stoljeća trebalo proći, toliko ljudskog iskustva proteći da bi se počela shvatati ta višeslojna namjena i namjera, odnosno potvrda mudrosti i proviđenja Allahovog, dž.š.

Nalazimo da na ovom mjestu treba naznačiti i stanovitu razliku između mogućnosti učenja Kurʼana kao Božije riječi i poruke te ljudskog duha i imaginacije. Naravno, učenje u smislu cjelovitog zapamćivanja i konstantne verbalne reprodukcije. Kurʼan je, van sumnje, u tom pogledu izuzetno specifičan i osebujan, te je veliko pitanje može li se na toj ravni i praviti neka paralela s ostalim djelima, čak i djelima religijske provenijencije. Jer, Kurʼan može napamet naučiti i dijete od 5 do 8 godina, bez obzira to  da li ga razumije. Očito da to nije pitanje samo savršenstvo Kurʼana, nego neko neobjašnjivo značenje i zračenje, koje tako lahko prihvata čovjekova duša i razum.

U ovom kontekstu eksplicira se još jedan problem: evidentno je da nauka i tehnika nikada nisu imali takav prostor i takvu djelatnost kakvu imaju danas. Otuda i stalna pojava novih tehničkih i tehnoloških sredstava koji imaju cilj da pomognu čovjeku, preuzimajući neke od funkcija koje je vršio ljudski organizam (računari,  kompjuteri, roboti i dr.) koji imaju mogućnost na stotine puta bržeg i efikasnijeg izračunavanja i rješavanja najkompleksnijih problema. Takvi strojevi uvode se i u škole, tako da učenici praktično od početka školovanja i najosnovnije računske radnje vrše pomoću računara ili digitrona. Zato njihovi pokreti postaju gotovo mehanički, dok im mozak takoreći i ne reagira, pa mozak djeteta postaje zaparložena ledina, zbog čega naučnici upozoravaju na mogućnost da se umjesto prave stvaralačke ličnosti dobije potpuno inertna i gotovo imbecilna ličnost, navodeći primjere da neki visokoobrazovani ljudi, isuviše adaptirani na digitrone, gotovo ne umiju sabrati ili pomnožiti dva obična broja!

U takvoj situaciji učenje Kurʼana postaje neprocjenjivo bogatstvo koje se ne da ni sagledati! Koliko je samo mozak čovjeka uspio da se aktivira i razvije dok je zapamtio tako kompleksno djelo i to još na stranom jeziku?! Kako je Kurʼan svojevrsna sinteza svekolikog ljudskog i vanljudskog iskustva, tako će efekti stimuliranja svakog dijela prijemnog polja u mozgu biti potpuniji i efikasniji. A kako je savremeni čovjek dualizirani šizofrenik, razdrobljen, atomiziran, usko ograničen, tako će jedinstvo kurʼanske misli u njemu ponovo uspostaviti cjelinu i omogućiti mu korespondenciju s cjelinom svijeta. Učenjem Kurʼana napamet i njegovim svakodnevnim reproduciranjem čovjek se suprotstavlja tiraniji oka nad uhom, uspostavljajući kakvu-takvu ravnotežu s auditivnim svijetom, dovodeći do uzajamnog djelovanja svih čula i mogućnosti uspostavljanja jedinstva misli i akcije. Sa kurʼanskim znacima svijet postaje otvoreno polje u koje čovjek ulazi miran, sabran, svjestan svog puta i zadatka. Čovjek je čestica u kosmosu, ali sa Kurʼanom čitav kosmos prelazi u tu česticu. I to je ono jedinstvo, harmonija božanskog stvaranja, uviranje u totalitet Bića, srastanje sa svijetom u kome on već govori iznutra, iz sebe, iz svijeta, a to su oni prostori slobode u kojima se ostvaruje čovjekova suština, njegov smisao na ovom svijetu.

U situaciji kada knjizi prijeti silazak sa pozornice čovjekovog duha i saznanja, naučeni Kurʼan dolazi do još potpunijeg izraza, jer je za onog ko ima najveću knjigu u glavi gotovo sasvim svejedno da li knjiga uopće ustupa mjesto drugim sredstvima komunikacije.

U ovih nekoliko naznačenih izvedenih postavki pokušao sam iznijeti značaj učenja Kurʼana napamet u današnjim uvjetima, s aspekta prvenstveno tehnološke civilizacije, ne ulazeći u klasična, već poznata teološka određenja.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Uči, u ime Gospodara tvoga koji stvara čovjeka od ugruška! Uči, plemenit je Gospodar tvoj koji poučava peru, koji poučava onome što ne zna. Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti... A Gospodaru će se doista svi vratiti.  (Kurʼan)