MEDICINSKA ENCIKLOPEDIJA U BOSANSKOM SELU

Mnoga usmena i pismena svjedočenja sačuvana su o skromnim i samozatajenim bosanskim ljudima, moglo bi se reći polimatima, koji su živjeli daleko od urbanih i intelektualnih središta, ali su svojim uzornim životom i znanjem predstavljali izuzetne primjere visoke učenosti, moralnosti i dosljednosti u vlastitim uvjerenjima. Jedno takvo svjedočanstvo o, naizgled, običnom seoskom hodži čija je kućna biblioteka, nakon njegove smrti, ustvari otkrila iznenađujući naučni interes i rad ovog imama, ostavio je Husein-ef. Đozo.  

U novinama Preporod od 1. aprila 1975. godine Husein-ef. Đozo u serijalu “Radi ibretaˮ piše o Hilmi-ef. Šariću. Rođen je 1878. godine u selu Vukovići kod Tarčina. Nakon završenog Daru-l-muallimina radio je kao muallim i imam u džematu Korča kojem su pripadala naselja Tarčin, Raštelica i više drugih mjesta. Umro je 16. aprila 1951. godine.

Đozo navodi da ga je jednom susreo u Tarčinu, ali nije imao priliku da s njim porazgovara. “Učinilo mi se na prvi pogled da se radi o skromnom seoskom hodži koji je bio vrlo skromno na starinski način odjeven... U džematu je uživao veliki autoritet. Bio je veoma pobožan i dokraja dosljedan. Radio je ono što je govorio. Vlastitim primjerom više je djelovao među džematlijama nego riječima i vazovima.ˮ

Međutim, Đozo ističe da je tek nakon njegove smrti otkrio pravog Hilmi-ef. i za njega je to bilo pravo otkriće. Planinareći tokom ljetnih mjeseci i pješačeći kroz Vukoviće, Đozo je upoznao Husu Šarića, brata Hilmi-ef., koji mu je pričao o biblioteci svoga brata i zamolio ga da je pogleda. Smatrajući da se radi standardnim islamskim knjigama, Đozo nije pokazivao neki interes i nije žurio, međutim ova biblioteka bila mu je “pravo iznenađenjeˮ.

“Među knjigama nalazio se veći broj dragocjenih rukopisa. Vrhunac iznenađenja bio je kada sam u toj seoskoj kući u tako zabitom planinskom selu u biblioteci seoskog hodže našao čuveno djelo Kanun Ibni Sina-a.ˮ

Podsjećanja radi, Ibn Sina (latinizirano ime Avicena, 980-1037) jedan je od najvećih muslimanskih filozofa, naučnika i ljekara. Autor je mnogobrojnih djela iz područja filozofije, teologije, medicine, psihologije, astronomije, alhemije i muzike. Napisao je opsežne komentare Aristotelovih djela. Posebno su mu poznata velika enciklopedijska djela Knjiga iscjeljenja (Kitāb al-šifā’) i Knjiga izbavljenja (Kitāb al-nağat). Ibn Sina je najznačajniji ljekar i predstavnik muslimanske medicine, a njegovo djelo Zakonik medicine (Al-Qānūn fī’l-ṭibb) medicinska je enciklopedija i svojevrstan pokušaj sistematiziranja ukupnog medicinskog znanja. Sastoji se od pet knjiga, koje obrađuju područja: anatomije, fiziologije, patologije, higijene, farmakologije, dijagnostike, hirurgije i kozmetike. Kanun je prevođen na brojne svjetske jezike, smatra se jednom od važnijih knjiga u povijesti medicine, a dugo vremena je bio nezaobilazni udžbenik na evropskim medicinskim učilištima. 

Đozo piše: “Mislio sam da je to najvrednije što se nalazilo u ovoj biblioteci smještenoj u nekim starim dolafima i po rafama i musandarama. Ali nije... Upala mi je uoči u jednom kraju dolafa gomila većih teka. Počeo sam ih pregledati. Predstavljale su rukopis. Odmah mi je upalo uoči da je tekst ispisan arapskim slovima. Pisan je olovkom. Vidjelo se da rukopis nije star. Zaključio sam odmah da je to rukopis Hilmi efendijin. Pogledao sam bolje i ustanovio da se radi o prijevodu Kur’ana. Ipak sam računao da se radi samo o prijevodu nekih dijelova i poglavlja Kur’ana. Nisam mogao ni zamisliti da bi se moglo raditi o prijevodu čitavog Kur’ana. Prevario sam se u računu. Na moje veliko iznenađenje predamnom u velikom broju teka stajao je kompletan prijevod Kurʼana uz kraći komentar, čini mi se po Dželalejnu. Pokušao sam da ustanovim tačnost i ispravnost prijevoda. Jednu svesku sam ponio sa sobom i zadržao je izvjesno vrijeme. Ustanovio sam da je autor Hilmi ef. dobro poznavao arapski jezik i da je tačno prevodio. Prijevod je, kako sam rekao, pisan arapskim slovima, narodnim jezikom, jednostavnim i neposrednim stilom. Ocijenio sam da ovaj prijevod ima svoju specifičnu vrijednost. Pokušao sam da to objasnim Husi Šariću koji je sve ovo naslijedio iza umrlog brata Hilmi efendije. Preporučio sam mu da rukopise zajedno sa rukopisom prijevoda Kur’ana ponudi Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Svesrdno je ponudio besplatno Gazinoj biblioteci sve knjige i rukopise osim Prijevoda Kur’ana, kojim se, kako kaže, služi, pa ga mora zadržati za sebe.ˮ

Potvrda da je Hilmi-ef. dobro poznavao arapski jezik, čak izvrsno, jer je bio u stanju prevoditi Kurʼan također svjedoči da se medicinska enciklopedija koju je Ibn Sina napisao na arapskom jeziku nije slučajno našla u biblioteci jednog imama, nego da je on bio u stanju da je čita i aktivno koristi.

U nastavku teksta Đozo navodi da je razgovarao s ljudima iz Orijentalnog instituta i Gazi Husrev-begove biblioteke o potrebi da se ovaj rukopis po svaku cijenu sačuva, međutim nakon smrti Huse Šarića nije mu poznata sudbina rukopisa prijevoda Kurʼana.

Đozo zaključuje da je razmišljao i “još uvijek razmišljamˮ o Hilmi-ef. Šariću. “Kad god prođem iznad Vukovića, sjetim se njegove biblioteke, Kanuna Ibni Sina-a i Prijevoda Kur’ana. Sjetim se skromnog gotovo nepoznatog seoskog hodže, ali značajne ličnosti. Ja mu se divim i odajem puno priznanje. Znam gdje je i pod kakvim uslovima radio.ˮ

Izvor:

• Preporod, br. 7 (110), 1. april 1975. godine, str. 5.