ZNANJE I OBRAZOVANJE U ISLAMSKOJ KULTURI BOSANSKOHERCEGOVAČKIH MUSLIMANA

Srednjovjekovlje u Bosni, baš kao i u tadašnjoj srednjoj Evropi u germanskim i slavenskim zemljama, obilježavaju snažna religijska “kvasanjaˮ. Bosna je – naročito od 9. stoljeća – bila pod religijskim utjecajima i Bizanta i Rima. U vremenima koja dolaze kasnije, u krajevima danas poznatim kao istočna Hercegovina, širilo se pravoslavlje, u srednjoj Bosni širilo se katoličanstvo. To se posebno intenziviralo dolaskom franjevačkog reda u Bosnu u 13. stoljeću. Naporedo su tekli i procesi razvoja i širenja Bosanske crkve, koja je od pravoslavnih i katoličkih hijerarhija smatrana heretičkom ili je, pak, priznavana i svojatana kao “vlastita herezaˮ.

Prisutnost pravoslavlja, katoličanstva i Bosanske crkve treba posmatrati u kontekstu tadašnjih geopolitičkih interesa Bizanta, Rima, Ugarske itd.

Bosanske obrazovne institucije u srednjem vijeku svoje rodno tlo imaju u manastirima, samostanima i crkvama. Hvalov zbornik, vješto iluminirana vjerska knjiga iz 1404. godine, pokazuje da je Bosna imala, za to vrijeme, razvijenu pismenost kao i prepoznatljiv “kult znanja i knjigeˮ.

Sa dolaskom i širenjem islama od 15. stoljeća u Bosni, uz kršćansku obrazovnu tradiciju, dolazi do utemeljivanja i razvoja kulture islamskog znanja i obrazovanja. Središta islamskog znanja i obrazovanja nastajala su poglavito u džamijama, mektebima, mualimhanama, medresama, tekijama, hanikahima i bibliotekama.

Najstarijom džamijom u Bosni smatra se Turhan Emin-begova u Ustikolini, podignuta 1448. godine. Najstarijom medresom smatra se Firuz-begova, osnovana 1505. u Sarajevu. Potom je, 1537. godine, u Sarajevu osnovana Gazi Husrev-begova medresa sa bibliotekom i hanikahom. U blizini Gazi Husrev-begove medrese podignuta je i Halvetijska tekija.

Prema djelu Ismeta Kasumovića Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme Osmanske uprave (Mostar, 1999), razvoj gradova u Bosni značio je i razvoj medresa, tekija, hanikaha i biblioteka.

Gradovi Sarajevo, Mostar, Nevesinje, Travnik, Foča, Tuzla, Tešanj, Jajce, Bihać, Livno i neki drugi imali su osim mnogih džamija i svoje medrese, tekije, biblioteke. Neki gradovi (Foča, Sarajevo, Jajce…) imali su i svoje skriptorije.

U Bosni se islam širi postupno ali vidljivo krajem 15. i u 16. stoljeću, ali se širenje islama nastavlja i tokom 17. stoljeća. To je ono “osno vrijemeˮ kad se u Bosni razvila svojevrsna kultura islamskog obrazovanja i znanja. Razvoj ove kulture treba posmatrati u kontinuitetu sa bosanskim srednjovjekovljem. Naime, mnogi utemeljitelji džamija, medresa, tekija, hanikaha i biblioteka bili su muslimani, unuci ili praunuci bosanskih kršćana i hristjana koji su primili islam, npr. Gazi Husrev-beg (1480–1541), Hasan Kafi Pruščak (1544–1615) i mnogi drugi.

Kulturu islamskog znanja i obrazovanja u bitnome sačinjava i daje joj tonalitet usredsređenosti na Kur’an, Božiju Riječ, ali i na druge vjerske knjige iz oblasti hadisa ili islamske tradicije.

Kulturu islamskog znanja i obrazovanja sačinjavaju tri stepena. U medresama, tekijama i hanikasima prvo su se izučavale nauke koje se bave pitanjem kako pravilno pročitati Knjigu (arapski jezik, gramatika – nahw, sintaksa – sarf, semantika – ma’ani...). Na drugom mjestu izučavale su se nauke i discipline koje se bave pravilnim tumačenjem Knjige (egzegeza – tafsir, hermeneutika – ta’wil...). Na trećem mjestu izučavaju se nauke o pravilnom vjerovanju – aqaid, te obrednoj – ibadat i moralnoj – ahlaq “primjeniˮ Knjige i Tradicije.

Praktički, svi obrazovni planovi i programi medresa u Bosni bili su obavezni da razvijaju ova područja kulture islamskog znanja i obrazovanja.

U bitnome, ova kultura ima u vidu svoju utemeljenost na svetom ili Božanskom porijeklu znanja, nauke i Tradicije. Podrazumijeva se da sam Bog jamči šta jesu Znanje – ilm i Tradicija – athar. Bog kao Stvoritelj svijeta objavljuje ljudima Svoje knjige, Svoje znanje i Svoju Tradiciju.

Bosanskohercegovački muslimani uspješno su se uključili u ove obrasce kulture znanja i obrazovanja. Obrasci medresanskog obrazovanje postigli su izrazitu svjetskost, bili su rašireni u Evropi, Aziji i Africi.

U svome djelu Književnost bosanskih muslimana na orijentalnim jezicima (Sarajevo, 1973) Hazim Šabanović navodi impozantan broj bosanskohercegovačkih muslimanskih autora koji su pisali teološka, filozofska, mistička, književna, historijska... djela na arapskom, perzijskom i turskom jeziku.

Krajem 19. i tokom 20. stoljeća mnogi bosanskohercegovački muslimanski autori, u svome suočenju s modernom Evropom, osavremenili su svoje klasične obrasce kulture znanja i obrazovanja. Uspješno su se uključili u evropsku i svjetsku razmjenu znanja. Mnogi od njih dokazali su se ne samo kao uspješni prevoditelji evropskih djela iz filozofije, hermeneutike, književnosti, egzaktnih nauka, već i kao istaknuti autori iz tih područja.