Salih-ef. Mahmutović rođen je 5. februara 1915. godine u Gati, općina Bihać, od oca Ahmeta i majke Fate. Odrastao je u siromašnoj porodici. Nakon osnovnog obrazovanja završio je dva razreda Bihaćke medrese. Školovanje je okončao 1933. godine. Od 1934. do 1941. godine obavljao je imamsku dužnost, ali nigdje nije registrovan njegov radni angažman.

Rješenjem Ulema-medžlisa u Sarajevu od 11.12.1941. postavljen je za imama, hatiba i muallima u Džematu Potkalinje, Bosanska Krupa. Premješten je u bihaćki džemat Izačić – Bunić dekretom Ulema-medžlisa u Sarajevu 23.3.1942. godine. U napomeni stoji da je džemat dužan da mu obezbijedi berivu.

Tu ga je zatekao i Drugi svjetski rat. Rahmetli majka mi je govorila da ga je neka vojska izvela na strijeljanje. Nije bila sigurna o kojoj vojsci je riječ. U tom trenutku u naručju je držao sina Halima, koji je tada imao dvije-tri godine. Valjda su zbog djeteta odustali. Otac mi to nikada nije spominjao. Imao je mnogo djece od tri supruge. Nekoliko njegove djece preselilo je na ahiret u ranom djetinjstvu, a devetero je ostalo u životu. Bilo je to teško vrijeme. U njegovom džematu je bilo dosta muhadžira iz Ljutočke doline. U periodu od gotovo 50 godina narod tog kraja je dva puta doživio masovni egzodus i strijeljanja.

Nakon Drugog svjetskog rata Salih-ef. prelazi u Džemat Jezero – Srbljani, Bihać. U ovaj džemat postavljen je dekretom Ulema-medžlisa u Sarajevu 23.5.1946. godine. Tu je ostao devet godina i dijelio tešku sudbinu sa svojim džematlijama. Palio je krečane da bi prehranio jedanaesteročlanu porodicu. Nudili su mu da napusti imamsku službu i bude matičar. Tada je to značilo materijalnu sigurnost, državnu platu i doplatak za devetero djece. Iz ljubavi prema pozivu i ahmediji, nije prihvatio. Proveo je tri mjeseca u zatvoru u zloglasnoj bihaćkoj kuli. Nije ni o tome govorio. Sa džematlijama je propatio i poznatu 1950. godinu, takozvanu “gladnu godinuˮ, u kojoj su ljudi, naročito djeca, umirali od gladi. Dekretom Ulema-medžlisa u Sarajevu od 18.4.1955. godine premješten je u susjedni džemat Kurtovo – Srbljani, gdje je proveo 24 godine. 

Imami su godinama plaćani u naturi, što znači da nisu primali naknadu za rad u novcu nego u žitu i drvima za ogrjev. Neki su donosili kvalitetno žito, a pojedinci vrhove kukuruza, od čega je moj otac mogao samo stoku hraniti. Takav način naknade za rad ostao je dugo na području Odbora IZ Bihać, naročito u seoskim džematima. Potpuno je dokinut tek kada je Sadik-ef. Ribić preuzeo upravu nad tadašnjim Odborom IZ Bihać 1971. godine.

Uvijek je imao preko stotinu djece u mektebu, a njegov rad su vjerskoprosvjetni referenti vrednovali ocjenom vrlodobar. Sjećam se da je fizički radio svaki dan tokom gradnje džamije u Srbljanima. 

Penzionisan je na lični zahtjev, a radni odnos mu je prestao rješenjem Starješinstva IZ BiH, Hrvatske i Slovenije od 4.12.1978. godine. Prvu penziju dobio je u iznosu od 2.500 dinara. Tada su to bila iznimno skromna sredstva, nedostatna za iole pristojan život. Honorarno je obavljao dužnost imama u džematima: Spahići, Klisa i jedno kraće vrijeme u Čavkićima. Hadž  je obavio 1967. godine. Prodao je zemljišnu parcelu u Gati i tim sredstvima obavio ovo časno putovanje koje je trajalo gotovo dva mjeseca. Tada su hadžije pored časnih harema u Mekki i Medini posjetili i Mesdžidul-Aksa u Jerusalemu. Od tada je Salih-ef. nosio hadžijsku ahmediju, s kojom je i preselio na ahiret 25.7.1983. godine. Dva dana kasnije, na dženazi mu je bio veliki broj ljudi. Sudbina je htjela da moj otac bude prvi mejit kojeg sam ogasulio i dženazu mu predvodio. Mezar mu se nalazi na mezarju Hendavci u Džematu Čavkići.

Molim Svevišnjeg Gospodara da ga nagradi za časnu imamsku službu od gotovo pet decenija!