DOBRI KRAJIŠKI IMAMI:
MUHAREM-EF. MEMAGIĆ 1910-1983.

Biti imam na području Bosanske krajine, posebno u toku Drugog svjetskog rata i postratnim godinama, značilo je, uglavnom, nositi se s iskušenjima teškog rada, siromaštva i neslobode.

U toku Drugog svjetskog rata samo na području Povjerenstva IZ Bihać ubijeni su: Šaćir-ef. Malkoč, imam i muallim u džematu Pokoj, Mehmed-ef. Mehulić, Čavkići, hfz. Šerif-ef. Begić, Srbljani, i Abas-ef. Duljković, Ribić. Ovu četvericu imama su zaklali četnici 1942. i 1943. godine, dok je Nazif-ef. Lonić umro od posljedica ranjavanja 1944. godine. Ukupno osam službenika Islamske zajednice umrlo je od tifusa, a jedan od tuberkuloze. 

Značajan broj imama je nakon rata robijao po nekoliko godina u komunističkim kazamatima. Nisu o tome govorili. Jedno vrijeme nisu smjeli, a kasnije nisu htjeli. Istinski su živjeli vjeru, nisu mnogo vazili, ali rezultati njihova predanog rada bili su vidljivi. Među krajiškim imamima koji su robijali po nekoliko godina izdvajamo: Munir-ef. Felića, Arif-ef. Malkoča, Ibrahim-ef. Okića, Muhamed-ef. Halilagića, Muhamed-ef. Redžepagića i Muharem-ef. Memagića.

Borba i časno služenje na putu dina

Muharem-ef. Memagić, sin Omera i majke Tife, rođen je 19.1.1910. godine u Bihaću, gdje je završio četiri razreda Druge dječačke narodne osnovne škole. Potom 1924. godine upisuje Nižu okružnu medresu u Bihaću. Petogodišnje školovanje u medresi okončao je 1930. godine. Stručni imamski ispit položio je u Sreskom vakufsko-mearifskom povjerenstvu Banja Luka 1934. godine.

Prvi radni angažman u svojstvu imama otpočeo je u Džematu Sokak, Bosanska Krupa. Imamsku dužnost obavljao je i u džematima Budimlić Japra, Klokot i Pokoj. Za imama u bihaćkom džematu Harmani imenovan je 1938. godine. Muharem-efendija je pritvoren u istražni zatvor u Bihaću 1952. godine i osuđen od strane Okružnog suda u Bihaću na kaznu strogog zatvora u trajanju od četiri godine.

U presudi se, između ostalog, Muharem-efendiji stavlja na teret da je bio protiv oduzimanja zgrada mekteba za potrebe narodnih osnovnih škola te da je govorio da se komunizam neće širiti u Pokoju dok je on živ. On je u cijelosti poricao optužbe. Prilikom odmjeravanja kazne sud je kao otežavajuće okolnosti naveo da je Muharem-efendija zloupotrijebio položaj vjerskog službenika, a kao olakšavajuće – ništa.

Ako analiziramo ovu presudu, vidjet ćemo da je dosta slična drugim presudama imamima u petoj i šestoj deceniji prošlog stoljeća. Dva ili više bezdušnih svjedoka bili su dovoljni da čovjek dobije nekoliko godina strogog zatvora, nerijetko uz prisilni rad. Ali, čestiti imami su to izdržali. Među njima je i Muharem-efendija. Nudili su mu da izađe iz zatvora prije predviđenog roka. On je to odbio, jer se nije osjećao krivim, napominjući: “S ahmedijom sam ušao u zatvor, s njom ću dostojanstveno i izaći. Vaše pomilovanje mi ne treba.ˮ Po izlasku iz zatvora bio je angažiran u Džematu Gornja Koprivna, a potom u Polju, Medžlis Cazin. Nakon toga bio je imam u Ljubijankićima, gdje je pokrenuo akciju gradnje džamije.

U Varoškoj Rijeci, Bužim, počeo je raditi 1967. godine. Povremeno je išao i u Bućevce, i tu je držao vjersku pouku. U Varoškoj Rijeci mu je majka preselila na ahiret. Ukopao ju je u blizini džamije, što su mu prigovorile neke džematlije. Zbog toga je izvršio ekshumaciju i tijelo svoje rahmetli majke prevezao u Bihać. Od 1971. do 1975. godine imamsku dužnost obavljao je u Džematu Čavkići, Bihać, potom je prešao u Džemat Puhalo, Bosanska Dubica. Tri puta sedmično odlazio je u Jošik i tamo održavao mektepsku nastavu. Na ahiret je preselio 23.3.1983. godine. Dva dana kasnije obavljena mu je dženaza na mezarju Bakšaiš u Bihaću.

Oni koji su poznavali Muharem-efendiju pamte ga po čestitosti, odvažnosti i hrabrosti. Kažu da je mnogo držao do časti i date riječi. Za vrijeme u kojem je živio i radio bio je iznimno obrazovan, mnogo obrazovaniji od njegovih progonilaca. Muharem-efendija je pouka kako se čuva dostojanstvo u najtežim trenucima životnih iskušenja.