DOBRI KRAJIŠKI IMAMI:
MUHAMED-EF. REDŽEPAGIĆ

Biti imam na području Bosanske krajine, posebno u toku Drugog svjetskog rata i postratnim godinama, značilo je, uglavnom, nositi se s iskušenjima teškog rada, siromaštva i neslobode.

Značajan broj imama je nakon Drugog svjetskog rata robijao po nekoliko godina u komunističkim kazamatima. Nisu o tome govorili. Jedno vrijeme nisu smjeli, a kasnije nisu htjeli. Istinski su živjeli vjeru, nisu mnogo vazili, ali rezultati njihova predanog rada bili su vidljivi. Među krajiškim imamima koji su robijali po nekoliko godina izdvajamo: Munir-ef. Felića, Arif-ef. Malkoča, Ibrahim-ef. Okića, Muhamed-ef. Halilagića, Muharem-ef. Memagića i Muhamed-ef. Redžepagića.

Biti imam – izabrati stalnu borbu i časno služenje na putu Dobra

    Muhamed-efendija, sin hafiza Jusufa, rođen je 1914. godine u Šabićima kod Pećigrada. Bihaćku Okružnu medresu u trajanju od pet godina završio je 1931. godine, a potom je angažiran u svojstvu imama u Džematu Orašje, Bosanska Otoka. Imamsku dužnost od 1934. godine obavljao je u Džematu Sokolac, Bihać. Već od 1935. godine postavljen je za imama u Budimlić Japri, Bosanski Novi. U ovom džematu ostao je nešto više od pet godina, a potom biva imenovan za imama u Starom Majdanu, Sanski Most, 1940. godine. Po dolasku partizana u sela oko Sanskog Mosta, 1942. godine, zajedno sa svojim džematlijama doživio je progon, paljevine i druge oblike maltretiranja. Tih dana potpuno su nastradala sela Šehovci, Trnova, Čaplje i Stari Majdan. Skoro sve kuće su zapaljene, a žito i stoka opljačkani. Mektebi su također zapaljeni, a odneseni su i džamijski ćilimi. Stanovništvo je izbjeglo u grad, navodi se u Izvještaju Vakufsko-mearifskog povjerenstva u Sanskom Mostu od 1.1.1943. godine upućenom Vakufskom ravnateljstvu u Sarajevu. Muhamed-efendija je zbog toga izbjegao ocu u Pištaline, kod Cazina, i bratu Hasan-ef., koji je poginuo tokom bombardiranja Cazina.

Težak ovozemaljski život Muhamed-efendije u kojem nije mnogo dobra zapamtio

Muhamed-efendija je za imama u Džematu Vrnograč, Velika Kladuša, postavljen 1944. godine. Tu je, također, doživio pravu golgotu. Naime, UDBA (tadašnja zloglasna Državna bezbjednost FNRJ) “pronašlaˮ je četničke letke u njegovom dvorištu zbog čega je pritvoren 1946. godine. U Presudi izrečenoj Muhamed-efendiji i drugovima od 25. februara 1947. godine se, između ostalog, navodi: Krivi su: za osnivanje tajne organizacije koja je imala za cilj nasilno rušenje postojećeg državnog uređenja FNRJ i tekovina oslobodilačkog rata. Muhamed-efendiji se, također, stavlja na teret da je širio propagandu, rasparčavao neprijateljske letke i Srpske Novine, čiji su urednici četničke vojvode. Zbog svega navedenog, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 16 godina sa prinudnim radom te gubitak političkih prava, prava na penziju i pomoć socijalnog osiguranja u trajanju od tri godine. Pored njega, osuđeni su: Ale Mekanović na osam godina, Meho Mašinović na 12 godina, Sulejman Koštić na šest godina, Šerif Kasupović na dvije godine, Ibrahim Balić na osam godina, Husein Aldžić na sedam godina, Hasan Koštić na 18 mjeseci, Asif Mujaković na 15 mjeseci te Bećir Šabić na jednu godinu. Pod otežavajućim okolnostima Muhamed-efendiji se stavlja na teret da je zloupotrijebio ugled u narodu, a pod olakšavajućim okolnostima – ništa. Sudija je bio izvjesni Atijas, dok je javni tužilac za okrug Banja Luka bio Hakija Pozderac.  

Bilo je to vrijeme političkog progona uleme koja je nešto značila u narodu. Kad je u pitanju Presuda Muhamed-efendiji, razlog je vrlo jednostavan. Bio je iznimno sposoban i inovativan imam. Imao je izvrsnu vjersku pouku, mnogo bolju od ostalih. Isticao se i u poznavanju arapskog jezika. Bio je jedan od obrazovanijih imama u Bosanskoj krajini, a takvi su u to vrijeme bili proganjani ili čak ubijani.   

Po dolasku iz zatvora zapošljava se u Zanatskoj komori Bihać, a potom kao knjigovođa u Martin Brodu. Nekoliko puta bio je pohvaljivan i nagrađivan za svoj rad. Nakon odlaska u penziju jedno vrijeme je honorarno obavljao imamsku dužnost u Kulen-Vakufu. Također, kraći period bio je angažiran i u Džematu Prekounje, Bihać. Bio je i predsjednik Odbora IZ Bihać 1981–1982. godine.

Muhamed-efendija je imao lijepu kućnu biblioteku. Pisao je za Novi behar davne 1938. godine, a potom za Glasnik VIS-a i Preporod. Pred smrt je teško obolio. Više puta sam ga posjetio. Nikad nije spominjao nedaće kroz koje je prolazio. Na ahiret je preselio u 85. godini. Mezar mu se nalazi u mezarju Harmani u Bihaću. Ukopan je pored sina i supruge.