DOBRI KRAJIŠKI IMAMI:
MEHMED EF. MALKOČ

Biti imam na području Bosanske krajine, posebno u toku Drugog svjetskog rata i postratnim godinama, značilo je, uglavnom, nositi se s iskušenjima teškog rada, siromaštva i neslobode. Ovim člankom podsjećamo na trud imama s područja Bosanske krajine, ulemu koja je čuvala vjeru u najtežim vremenima.

Biti imam – izabrati stalnu borbu i časno služenje na putu Dobra

Mehmed-ef. Malkoč rođen je 20. marta 1913. godine u Jezeru, Srbljani kod Bihaća, od oca Huseina (1882) i majke Zlate (1890), rođene Topalović. Nakon završena četiri razreda osnovne škole upisuje se u bihaćku medresu 1924. godine. Petogodišnje školovanje okončao je 1931. godine. Prvi radni angažman u svojstvu imama, hatiba i muallima započinje u Ljubijankićima, Cazin, u periodu od 1932. do juna 1936. godine. Temeljem Rješenja Ulema-medžlisa u Sarajevu, od 20. juna 1936. godine, Mehmed-ef. Malkoč postavljen je za imama, hatiba i muallima jednogodišnjeg mekteba u Rizvanovićima, Prijedor. Nakon toga prelazi u Džemat Blagaj Japra, Bosanski Novi, a od 1940. godine prelazi u Džemat Bužim-grad, gdje ostaje do 1954. godine. Bez obzira na ratne okolnosti tokom Drugog svjetskog rata, Mehmed-efendija, ili Malkoč-hodža, kako su ga od milja zvali, predvodi intenzivan vjerski život u Džematu Bužim – grad. U mektebu je imao više različitih grupa.

Teška vremena i preteško breme na plećima uleme

U to vrijeme plata je bila u naturi, pet oka pšenice od bogatijih članova džemata, a pet kukuruza od siromašnijih (oka – 1 kg i 250 grama). Oni koji nisu mogli ni to ispuniti bili su oslobođeni davanja. Ko je imao dva konja bio je u obavezi da doveze imamu kola drva, a tovar (oko pola metra) ko je imao jednog konja. Bio je to težak period u životu našeg naroda.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata nastupa vrlo nepovoljno doba za ulemu. Često su saslušavani i ispitivani. Rad u mektebu je bio poluilegalan. Zbog pritiska naroda, mekteb je povremeno radio, ali uz obavezni pismeni pristanak roditelja, a pohađala su ga uglavnom ženska djeca.

Konstantno je vršen pritisak da se djeca ne šalju u mekteb i da se ne daje vazifa (plaća), tako da je Mehmed-efendija skoro ostao bez primanja. Jedne prilike ga je lokalni trgovac Ale Šahinović, koji je imao magazu, upitao: “Kako živiš, efendija?ˮ Teška srca Mehmed-efendija mu je odgovorio: “Teško, brate, nema vazife, nema se haman ništa.ˮ Ale mu je tada rekao: “Dok sam ja živ, moj hambar je za tebe otvoren. Uzmi šta ti treba i koliko ti treba. Halal ti bilo, nemaš obaveze da mi to ikad vratiš.ˮ Tako je i bilo gotovo do kraja Mehmed-efendijinog službovanja u Džematu Bužim – grad.

Premješten je na službu u Rizvanoviće, Prijedor, 1954. godine. I u Rizvanovićima Mehmed-efendija je pozivan na razgovore zbog uspješnog rada u mektebu koji su i tamo, uglavnom, pohađala ženska djeca. I njih su pozivali iz državnih organa. S obzirom na to da su bile dobre učenice u školi, nije bilo prevelikog pritiska na njih, kaže Raza, Mehmed-efendijina kćerka. U Džemat Ostrožac – grad, u Cazinu, prešao je 1957. godine i tu ostaje do odlaska u penziju 1976. godine.

Mehmed-efendija je o sebi zapisao da je bio imam-matičar, predsjednik, a potom sekretar i blagajnik Udruženja ilmijje Bosanska Krupa. Bio je i vjerskoprosvjetni referent, a kasnije predsjednik Odbora IZ Cazin. Krovni organi Islamske zajednice u tadašnjoj SFRJ više puta su ga pohvalili i nagradili. Imao je desetero djece, a završio je i sahadžijski zanat koji mu je pomogao u njihovom školovanju. Kroz mekteb su mu prošle mnoge generacije, među njima i nekoliko svršenika medrese. Imami su ga cijenili, između ostalog, i zbog iznimno kvalitetnih vazova. Bio je pravedan, principijelan i lijepog ahlaka, jednom riječju, drag čovjek. Na ahiret je preselio 21.4.1991. godine u 78. godini života, a mezar mu se nalazi u Donjim Srbljanima.