ZNAČAJ ŠTATUTA ZA AUTONOMNU UPRAVU

Institucionalizacija samostalne Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini započela je nakon austrougarske okupacije 1878. godine. Bošnjaci su, nakon uspostavljanja funkcije reisul-uleme i formiranja Rijaseta Islamske zajednice 1882. godine, vrlo brzo pokazali opoziciono raspoloženje prema okupacionim vlastima.

Najširi bošnjački slojevi bili su nezadovoljni uzurpacijom i upravljanjem vakufskom imovinom, muslimanskim školstvom, položajem reisul-uleme i Islamske zajednice, agrarnom politikom itd. Upravo će, zbog svega navedenog, 1899. godine započeti muslimanski pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku upravu na čelu s mostarskim muftijom Alijem Fehmi-ef. Džabićem. U kasnijoj fazi ovaj pokret će dobiti i političke dimenzije, te će se iz njega razviti prva politička stranka Bošnjaka – Muslimanska narodna organizacija (MNO) 1906. godine s Ali-begom Firdusom na čelu.

Okupljanja opozicionih političara i protivnika okupacione uprave okupljenih oko muftije Alija Fehmi-ef. Džabića u mostarskoj čitaonici (kiraethani) dobijala su sve više politički karakter. Prvobitni zahtjevi da se spriječi prozelitizam Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini svakim danom su proširivani, tako da su sve češće postavljana pitanja o radu rukovodstva Islamske zajednice pa do općeg položaja Bošnjaka pod okupacionom upravom.

Rukovodstvo Islamske zajednice optuživano je za slab odgoj Bošnjaka, lošu upravu vakufskim dobrima i vjerskim školama (mektebima i medresama), školske udžbenike u kojima se vrijeđa islam, a koje su izdavale okupacione vlasti, dok se vrh Islamske zajednice tome energično ne suprotstavlja, i shodno tome traži autonomija u upravljanju vjerskim, vakufskim i prosvjetnim poslovima. U tom smislu se zahtijeva da okupaciona uprava nema nikakvih ingerencija u ovim poslovima, pogotovo u izboru i kontroli rada vakufsko-prosvjetnih organa.

Ovakvi zahtjevi su naišli na veoma plodno tlo u cijeloj Bosni i Hercegovini, stekavši pristalice u Travniku, Sarajevu, Banjoj Luci i drugim mjestima. Vrlo brzo će ministru finansija Benjaminu Kallayu biti upućena jedna predstavka (memorandum) zajedno s novim nacrtom Štatuta o vjerskoj i vakufsko-mearifskoj autonomiji.

Austrougarske vlasti su nastojale demantirati tvrdnje o zloupotrebi vakufske imovine iznoseći statističke podatke o njenom unapređenju uz tvrdnju da je vakufska uprava organizirana na osnovu islamskih propisa i povjerena na upravu najuglednijim Bošnjacima. Sve prigovore oko vakufa ona je odbacila tvrdeći da su bošnjački veleposjednici, uključujući pitanje uprave vakufima sa svojim zahtjevima čisto agrarne prirode, željeli svoje staleške interese podići na rang općeislamskih, i time dokazati da ugrožavanje njihovih begovskih interesa znači ugrožavanje interesa cjelokupne Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Na taj način su željeli podići svoj ugled među širokim bošnjačkim masama i steći atribut zaštitnika Islamske zajednice.

U ovom memorandumu predložena je nova shema uređenja Rijaseta, odnosno Ulema-medžlisa na čelu s reisul-ulemom, te položaj muftija. Ulema-medžlis bi brojao pet članova koje bi birao Zemaljski vakufski sabor, dok bi zajednički ministar finansija imenovao jednog od njih za reisul-ulemu, nakon čega bi zatražio menšuru od Mešihata u Istanbulu.

Želeći naglasiti samostalnost vjerskih i vakufsko-mearifskih organa u odnosu na okupacione vlasti, nacrt Štatuta utvrđuje da sve osobe koje se nalaze u državnoj službi (vojska, organi uprave itd.) ne mogu biti članovi vakufsko-mearifskih ili nekih drugih tijela.

Posebno je naglašeno da su odluke Mešihata u Istanbulu konačne u posebno važnim stvarima i u slučajevima tumačenja nejasnih vjerskih stavova.

Najdelikatnije pitanje u pregovorima između Zemaljske vlade i predstavnika bošnjačkog autonomnog pokreta bilo je izbor reisul-uleme i dodjela menšure koju mu je trebao dodijeliti šejhul-islam iz Istanbula, jer je ono otvaralo pitanje odnosa Bošnjaka s halifom, odnosno osmanskim sultanom, dok su austrougarske vlasti željele prekinuti ove veze po svaku cijenu.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     Sva ova sporna pitanja koja su se odnosila na Rijaset, odnosno konstituiranje najviših organa vjersko-vakufske uprave (izbor reisul-uleme, članova Ulema-medžlisa i članova Zemaljskog vakufsko-mearifskog sabora) riješena su Štatutom za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova, koji je donesen 15. aprila 1909. godine.

Na osnovu člana 131, austrijski car i kralj, od tri kandidata koje predloži izborna kurija sastavljena “od 30 osoba hodžinskog staležaˮ, imenuje jednog od njih za reisul-ulemu. Nakon imenovanja izborna kurija u obliku molbe, preko austrijskog službenog poslanstva u Carigradu, traži od šejhul-islama da dodijeli menšuru novoimenovanom reisul-ulemi bosanskohercegovačkih muslimana. Na taj način bi bio potvrđen legalitet izborne duhovne kurije, kao i reisul-uleme.             

Ova izborna duhovna kurija je dobila isključivo pravo predlaganja kandidata za Ulema-medžlis. Ovim kompromisom austrougarske vlasti su u konačnom rješenju pitanja izbora i načina formiranja najviših organa Islamske zajednice i vjersko-školske i vakufske uprave osigurale svoju kontrolu i nadzor, tako da se za reisul-ulemu, članove Ulema-medžlisa i muftije nije mogla izabrati ličnost koja nije imala podršku i saglasnost okupacionih vlasti.

Na ovaj način je definitivno riješen status i okvir djelatnosti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, posebno pitanje dodjele menšure reisul-ulemi. Usvajanjem Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci su izborili više prava u upravljanju Islamskom zajednicom, ali i vakufsko-mearifskim poslovima pod austrougarskom okupacijom. Međutim, ostvarena samouprava u vjerskim i vakufsko-mearifskim poslovima imala je ograničen značaj, jer su okupacione vlasti u najznačajnijim pitanjima iz ovih oblasti zadržale svoje ingerencije. Iako su rezultati bošnjačke autonomne borbe bili značajni, oni su umanjeni aneksijom Bosne i Hercegovine 7. oktobra 1908. godine, jer je time suverenitet osmanskog sultana nad Bosnom i Hercegovinom bio i de iure ukinut. 

Odmah po donošenju Štatuta, tadašnji reisul-ulema Azapagić je podnio ostavku, te je novi reisul-ulema hafiz Sulejman-ef. Šarac izabran i imenovan po odredbama Štatuta, odnosno dobio menšuru od šejhul-islama iz Istanbula. Ovako izborena autonomija Islamske zajednice ukinuta je 1930. godine u Kraljevini Jugoslaviji, kada je reisul-ulema Čaušević odbio da se podredi diktaturi kralja Aleksandra i njegovom ovladavanju Islamskom vjerskom zajednicom.

Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova je donesen 15. aprila 1909. godine.

Literatura:

• Kapidžić, Hamdija (1956), Borba za vjersko-prosvjetnu austonomiju bosansko-hercegovačkih Muslimana 1899-1909., Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2, izdanje Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb.

• Karčić, Fikret (1990), Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Islamski teološki fakultet, Sarajevo.

• Kraljačić, Tomislav (1987), Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903), Veselin Masleša, Sarajevo.

• Spisi islamskoga naroda Bosne i Hercegovine, u stvari vjerskoprosvjetnog uređenja i samouprave, Rad, Novi Sad, 1902.

• Šehić, Nusret (1980), Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo.