REISU-L-ULEMA

Autor teksta: Dr. Ekrem Tucaković, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini • Ilustracija: Izbor Reisu-l-uleme - Glasanje

Prema čl. 61 Ustava Islamske zajednice, reisu-l-ulema je poglavar i vrhovni muftija Islamske zajednice, te najviši vjerski autoritet koji predstavlja jedinstvo vjere (dina) i zajednice vjernika (ummeta) u Islamskoj zajednici.

Reisu-l-ulema se brine o ispravnom razumijevanju i življenju islama; vodi, usmjerava i nadzire vjerski život u Islamskoj zajednici; predstavlja i zastupa Islamsku zajednicu; imenuje muftije i postavlja glavne imame i imame; izdaje murasele, dekrete i certifikate muftijama, glavnim imamima, imamima i drugim nosiocima vjerskog autoriteta; daje prijedlog Saboru za potvrđivanje imenovanja i razrješenja muftija te prijedlog za imenovanje članova Rijaseta; zaustavlja od izvršenja svaku odluku organa Islamske zajednice za koju ocijeni da je u suprotnosti s islamskim normama i nalaže njezino usklađivanje s islamskim normama; organizira i nadzire rad uprava i direkcija Rijaseta; saziva i predsjedava sjednicama Rijaseta i Vijeća muftija; brine o vjerskim pravima i slobodama pripadnika Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Bošnjaka u dijaspori; nadzire uspostavu i održavanje saradnje s islamskim zajednicama, te drugim vjerskim zajednicama, ustanovama i organizacijama u zemlji i inozemstvu koja je od interesa za pripadnike Islamske zajednice.

Reisu-l-ulema za svoj rad odgovara Saboru Islamske zajednice, a njegovo sjedište je u Sarajevu.

Za reisu-l-ulemu može biti biran istaknuti alim, koji posjeduje srednje i visoko islamsko obrazovanje, koji je obavljao dužnosti u Islamskoj zajednici najmanje petnaest godina i koji je svojim poznavanjem islamskog učenja i svojim ponašanjem stekao opći ugled i povjerenje pripadnika i članova Islamske zajednice. Kandidat za reisu-l-ulemu ne može biti mlađi od četrdeset godina. Sabor utvrđuje kandidaturu i predlaže najmanje dva kandidata za reisu-l-ulemu.

Reisu-l-ulemu bira tijelo koje sačinjavaju: sabornici Islamske zajednice, članovi Rijaseta Islamske zajednice, muftije, predsjednici mešihata Islamske zajednice, dekani i direktori islamskih ustanova, glavni imami, predsjednici izvršnih odbora medžlisa. Izbor reisu-l-uleme vrši se tajnim glasanjem na period od sedam godina s mogućnošću još jednog izbora. Nakon izbora reisu-l-uleme, Sabor Islamske zajednice imenuje Odbor za predaju menšure reisu-l-ulemi. Prilikom preuzimanja menšure reisu-l-ulema polaže zakletvu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu i stupa na dužnost.

Zamjenik reisu-l-uleme

Reisu-l-ulemi pomaže u radu i zamjenjuje ga u njegovoj odsutnosti i spriječenosti zamjenik reisu-l-uleme. Zamjenika reisu-l-uleme imenuje Sabor na mandat koliko traje i mandat reisu-l-uleme, uz mogućnost imenovanja na još jedan mandat.

Za zamjenika reisu-l-uleme može biti imenovan istaknuti alim koji posjeduje srednje i visoko islamsko obrazovanje, koji je obavljao dužnosti u Islamskoj zajednici najmanje petnaest godina i koji je svojim poznavanjem islamskog učenja i svojim ponašanjem stekao opći ugled i povjerenje pripadnika i članova Islamske zajednice. Kandidat za zamjenika reisu-l-uleme ne može biti mlađi od četrdeset godina.

Zamjenik reisu-l-uleme koordinira rad uprava Rijaseta, u ime reisu-l-uleme nadzire rad muftijstava, odnosno mešihata i organa Islamske zajednice u dijaspori, pomaže reisu-l-ulemi u obavljanju poslova iz njegove nadležnosti.

Zamjenik reisu-l-uleme za svoj rad odgovara reisu-l-ulemi i Saboru Islamske zajednice.

Historijat naziva

U muslimanskom svijetu Bošnjaci su dugo vremena bili jedini koji su svog vjerskog vođu nazivali reisu-l-ulema. Nakon raspada bivše Jugoslavije 1990-ih ovaj naziv za svog vjerskog vođu uzeli su i muslimani u Makedoniji. Naziv reisu-l-ulema pojavio se u bosanskom kontekstu prvi put 1881. u molbi bošnjačkih uglednika austrougarskim vlastima da imaju svoga poglavara (reisu-l-ulemu) koji će rukovoditi njihovim vjerskim poslovima. Austrougarska vlast je 1882. godine formirala zasebno vjersko tijelo sastavljeno od četiri alima i reisu-l-uleme kao predsjednika. Ustvari, bilo je to formiranje samostalne Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i odvajanje upravljanja i vođenja vjerskih poslova Bošnjaka od dotadašnjeg centra u Istanbulu.

U osmanlijskoj praksi reisu-l-ulema je bila titula a ne služba i uglavnom se vezivala za muftiju Istanbula koji će do kraja 17. stoljeća postati poznatiji kao šejhu-l-islam. Od 17. stoljeća, kako pretpostavlja dr. Fikret Karčić, dolazi do promjene u težini titule reisu-l-uleme koja se počinje davati vojnom sudiji za evropski dio Osmanlijske Države (Rumeli kazasker).

Konačno, od 1882. nekadašnja titula visokih islamskih velikodostojnika Osmanlijske Države postala je najviši vjerski položaj među Bošnjacima. Alternativa nazivu i službi reisu-l-uleme na drugim područjima bila je “veliki muftijaˮ ili “glavni muftijaˮ, što je bio naziv za vjerskog vođu kod ostalih muslimanskih zajednica na Balkanu. Kod svih balkanskih zajednica nakon odstupanja Osmanlijske Države egzistirala je vjerska administracija na čelu s muftijom. 

Izvori: