USTAV ISLAMSKE ZAJEDNICE

Ustav je na razini opće svijesti normativni akt koji se odnosi na suvereni državni autoritet i iza kojeg stoji suverena državna moć. Povezanost ustava kao najviše norme sa državom kao upravnim aparatom političke zajednice smatra se ekskluzivnom vezom. Stoga je potrebno odmah naznačiti da Ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ne treba poistovjećivati sa državnim ustavom, da to nije zakon više vrijednosti koji uspostavlja politički i pravni poredak, da to uopće i nije zakon u uobičajenom značenju norme iza koje stoji državna moć.

Ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je normativni akt kojim se ustanovljava ustrojstvo Islamske zajednice kao tradicionalne vjerske organizacije bosanskih muslimana, definiraju prava i obaveze njezinih pripadnika i propisuje način rada njezinih organa i ustanova. Ustav reprezentira vjersku autonomiju Islamske zajednice i normativno određenje sadržaja i formi vjerskog života muslimana u skladu s izvornim vrijednostima i ustanovama vjere, bosanskim tokom matične tradicije islama i povijesnim zahtjevima vremena. U donedavnoj prošlosti ustavni akti su, u većoj ili manjoj mjeri, odražavali formalnu ili neformalnu upletenost države u normativno reguliranje odnosa i aktivnosti u Islamskoj zajednici.

Prvo imenovanje najvišeg normativnog akta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ustavom učinjeno je proglašenjem Ustava Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije u julu 1930. godine u vrijeme Šestojanuarske diktature. Donošenju Ustava prethodio je Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, koji je donesen u januaru 1930. i kojim je stavljen van snage Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini iz vremena austrougarske uprave. Zakonom je ukinuta autonomija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, uspostavljena Islamska vjerska zajednica Kraljevine Jugoslavije pod nadležnošću Ministarstva pravde u Beogradu te propisana procedura donošenja Ustava. Procedura je uključivala sačinjavanje teksta Ustava u organima Islamske zajednice, njegovo usvajanje od ministra pravde i ozakonjenje od kralja. U međuvremenu je iznuđena ostavka reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića, posljednjeg reisu-l-uleme s menšurom šejhu-l-islama u Istanbulu, i kraljevim ukazom za reisu-l-ulemu je imenovan umirovljeni muftija Ibrahim Maglajlić, a sjedište Rijaseta je iz Sarajeva premješteno u Beograd.  

U prvom članu Ustava Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije navedeno je da islam spada u priznate vjere Kraljevine, u trećem je navedeno da Islamska zajednica samostalno upravlja i uređuje svoje vjerske, vjerskoprosvjetne i vakufsko-imovinske poslove, a u petom članu je Ustav naveden kao treći izvor normativnog sadržaja kojem podliježe Islamska zajednica. Propisi Šerijata navedeni su kao prvi, a propisi Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije kao drugi izvor normi po kojima se upravlja Islamska zajednica. Ove odredbe su u istovjetnim formulacijama i na istim mjestima uključene i u Ustav Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, koji je donesen 1936. i kojim je ublažen ponižavajući položaj organa, ustanova i pripadnika Islamske zajednice što je ozakonjen Zakonom i Ustavom iz 1930. godine. Novi Ustav je donesen nakon pobjede Jugoslavenske muslimanske organizacije u sklopu Udružene opozicije na izborima 1935. i pristajanja na zahtjeve njezinog vođe dr. Mehmeda Spahe, koji je učešće u vlasti uvjetovao promjenom ustavnog uređenja Islamske zajednice i kadrovskog sastava njezinih organa i ustanova, te vraćanjem sjedišta reisu-l-uleme u Sarajevo.

Pet godina nakon donošenja drugog ustava Islamske zajednice pred vojskama Njemačke i Italije raspala se Kraljevina Jugoslavija, a Bosna i Hercegovina je ustaškim proglasom uključena u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Usprkos pritiscima ustaških vlasti, s jedne strane, i masovnim, genocidnim zločinima srpskih četničkih snaga nad Bošnjacima, s druge strane, vođstvo Islamske zajednice u Sarajevu nije pristalo na donošenje novog ustava i određenje Islamske zajednice prema faktičkom stanju, koje je uspostavljeno njemačko-talijanskom okupacijom i raspadom Kraljevine Jugoslavije, jer bi se time legitimirala kvislinška vlast Nezavisne Države Hrvatske.

Prvi ustav Islamske vjerske zajednice u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji donesen je 1947. i njime je formalno ozakonjeno opće vjerničko pravo muslimana na javno iskazivanje vjere i vršenje vjerskih dužnosti i potvrđena samostalnost Islamske zajednice u upravljanju vjerskim, vjerskoprosvjetnim i vakufsko-imovinskim poslovima. U stvarnosti je, međutim, bilo drugačije. Jednopartijska komunistička vlast zastupala je politički totalitarizam i preferirala ateistički svjetonazor, sistemski radila na obezvređivanju i onemogućavanju političkog, kulturnog i društvenog utjecaja religije i nastojala preostale procese i aktivnosti u vjerskim zajednicama podvrgnuti svome nadzoru i utjecaju. U slučaju Islamske zajednice to je imalo dodatne otežavajuće posljedice, jer je važnost predstavničkih organa vjernika u njoj bila neuporedivo veća nego u drugim tradicionalnim vjerskim zajednicama i jer je nedugo po uspostavi FNRJ Islamska zajednica ostala kao jedina formalno samostalna nezvanična institucija Bošnjaka. Premda su tokom rata i narodnooslobodilačke borbe u vojničkim i političkim aktima nosilaca poslijeratne vlasti tretirani kao jedan od tri ravnopravna bosanskohercegovačka naroda, i premda su iz rata izašli sa procentualno najviše žrtava među južnoslavenskim narodima, Bošnjaci su već u prvim godinama po uspostavljanju jednopartijske komunističke vlasti jedini lišeni prava na vlastite kulturne i socijalne institucije i asocijacije.  

U drugoj Jugoslaviji donesena su još tri ustava Islamske zajednice, 1959, 1969. i 1990. godine. Ustav koji je donesen 1959. predstavljao je korak unazad u odnosu na Ustav iz 1947. godine. Njegovim odredbama Islamska zajednica se odrekla nepokretne imovine kao materijalne podloge rada svojih organa i ustanova, legitimirala državno prisvajanje vakufa i potvrdila svođenje svojih djelatnosti na zadovoljavanje elementarnih vjerskih potreba muslimana. Nasuprot tome, Ustav iz 1969. i posebno Ustav iz 1990. korespondirali su s procesima političkih i društvenih reformi u Jugoslaviji i značili su pozitivne iskorake u normativnom širenju prostora vjerskog života pripadnika Islamske zajednice i djelovanja njezinih organa i ustanova. U Ustavu iz 1969. naročito je značajan pomak učinjen s odredbama kojima su dinamizirani odnosi unutar Islamske zajednice i otvorene mogućnosti neposrednih odnosa Islamske zajednice s vjerskim zajednicama i institucijama izvan Jugoslavije. Najznačajniju ustavnu novinu predstavljala je promjena naslovnog određenja Islamske vjerske zajednice u Islamsku zajednicu, promjena je formalno okončala normativno razlikovanje šireg značenja islama i užeg značenja vjere kao područja organizacije i djelovanja Islamske zajednice. U vremenima Austro-Ugarske i prve Jugoslavije, kao i u razdoblju etabliranja druge Jugoslavije, razdvajanje vjerskih i šerijatskopravnih, obrazovnih, vakufskih i kulturnopovijesnih realnosti islama imalo je neposrednu praktičnu izražajnost. Nakon što su komunističke vlasti izvršile sistemsku sekularizaciju institucija političkog i društvenog života i institucionalno ograničile aktivnosti vjerskih zajednica, u procesu koji je na području islama uključio zatvaranje medresa i mekteba, ukidanje šerijatskog prava i sudova, nacionaliziranje vakufske imovine i onemogućavanje rada kulturnih i humanitarnih ustanova islamskog obilježja, takvo razlikovanje je izgubilo faktički smisao. Ustav iz 1990. donesen je u okolnostima unutarnjeg raspada socijalističkih poredaka u Evropi i otvaranja procesa stvarne demokratizacije u Jugoslaviji. Za razliku od sudionika u izradi i donošenju ranijih ustava, akteri njegova sačinjavanja i usvajanja bili su u značajnoj mjeri oslobođeni potrebe za jugoslavenskom ideološkom i političkom autocenzurom, i u odredbama Ustava posebno je došao do izraza duh oslobađanja praktične, žive religioznosti na račun njezina dotadašnjeg administrativnog ograničavanja.  

Kao i ustavi Islamske vjerske zajednice, koji su doneseni u Kraljevini Jugoslaviji, ustavi iz vremena druge Jugoslavije sadržavali su u sličnim formulacijama odredbe o samostalnosti Islamske zajednice i odredbe o ograničenom važenju ustava kao normativnog sistema u odnosu na propise islama i državne zakone. Ključna formalna razlika među njima bila je u tome što je procedura donošenja ustava u drugoj Jugoslaviji bila formalno ograničena na Sabor Islamske zajednice i, u skladu s načelom odvojenosti vjerskih zajednica od države, nije uključivala proceduralno učešće subjekata političke vlasti. To formalno ograničenje komunističke vlasti su u stvarnosti relativizirale neformalnim direktnim utjecajem na rukovodeće ličnosti Islamske zajednice i posrednim utjecajem na izbor sabornika Islamske zajednice.

Raspadom SFRJ nestale su državnopravne osnove jedinstvene Islamske zajednice u Jugoslaviji, a stjecanjem nezavisnosti Bosne i Hercegovine kao demokratske države otvorile su se mogućnosti za obnovu autonomne Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kao institucionalnog okvira matične tradicije islama i islamskog života bosanskih muslimana. Brutalna agresija na Bosnu i bošnjački narod onemogućila je mirnu reorganizaciju struktura i procesa vjerskog zajedništva Bošnjaka na njegovim univerzalnim islamskim izvorima i bosanskim povijesnim odrednicama i konstantama. U okolnostima agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocidnih zločina nad Bošnjacima nosioci odgovornih dužnosti u organima i ustanovama Islamske zajednice i ugledni bošnjački intelektualci konstituirali su Obnoviteljski sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Sabor je u aprilu 1993. donio odluku o obnovi autonomije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koja je uspostavljena Štatutom iz 1909. godine, usvojio Ustavnu odluku kao njezin privremeni najviši normativni akt, izvršio izbor naibu-reisa i njegovog zamjenika i formirao Ustavnu komisiju kao nosioca aktivnosti na izradi Ustava Islamske zajednice.

Prema odluci Obnoviteljskog sabora, donesenoj u augustu 1995. godine, predsjednik Sabora i generalni sekretar Rijaseta pretočili su rezultate rada Ustavne komisije u prijedlog platforme za izradu Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. U januaru 1997. godine Sabor je usvojio predloženi tekst platforme i ponudio ga javnosti kao materijal za javnu raspravu. Tekst je štampan u trideset hiljada primjeraka, a više od dvije stotine bošnjačkih intelektualaca, afirmiranih u vjerskim, društvenim i humanističkim disciplinama, pojedinačno su pozvani da pruže svoj doprinos raspravi. Sabor je uvažio, s jedne strane, okolnosti stvarne slobode vjere i samostalnosti Islamske zajednice, kojih u prošlosti nije bilo i, s druge strane, važnost demokratske procedure i aktivnog učešća pripadnika Islamske zajednice u osiguranju normativne vrijednosti Ustava. U primjeni demokratske procedure slijedio se izvorni islamski zahtjev da o važnim pitanjima u muslimanskoj zajednici ravnopravno odlučuju njezini pripadnici, izravno ili preko izabranih predstavnika, kao i ulogu demokratskih pravila i postupaka u razvitku institucija i asocijacija savremenog svijeta. Premda je imala karakter pionirskog čina, rasprava je izazvala široko zanimanje i većim brojem konkretnih priloga doprinijela zaključnom određenju teksta Ustava. Ustav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini donesen je na zasjedanju Sabora u decembru 1997. godine.

U Ustavu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini autonomija Islamske zajednice neposredno je povezana s bitnim sadržajem njezine vjerske misije i njezina služenja potrebama i težnjama muslimanske zajednice. U stvarima vjere autonomija je ukorijenjena u vjerskim osnovama i ustrojstvu Islamske zajednice kao institucionalnog nosioca živog predanja islama, izvornog islamskog zajedništva bosanskih muslimana i svijesti bosanskih muslimana o pripadanju univerzalnoj islamskoj zajednici. U pitanjima organizacije i predstavljanja zajednice vjernika ona je utemeljena u postojanosti Islamske zajednice kao povijesnog okvira islamskog života bosanskih muslimana, njegove unutarnje sudbine i njegova vanjskog određenja. Ustavne norme, kao bitni izrazi autonomije Islamske zajednice, imaju vjersko-moralnu intenciju i uspostavljaju vjersko-moralni poredak, za razliku od državnih zakona koji uspostavljaju pravno-politički poredak.

Organska povezanost zastupanja vjere i zastupanja zajednice vjernika najvažnija je odrednica ustavnog ustrojstva Islamske zajednice, vjerske organizacije u kojoj nema vjerske razlike među pripadnicima. Nosioci vjerskog autoriteta u zastupanju stvari vjere su imami, glavni imami, muftije, zamjenik reisu-l-uleme i reisu-l-ulema. Predstavnici vjernika u zastupanju stvari zajednice su članovi džematskih odbora, skupština i izvršnih odbora medžlisa, sabora mešihata i Sabora Islamske zajednice. Dužnosti u Islamskoj zajednici su izborne i imaju ograničeno trajanje, a najodgovornije dužnosti iste osobe mogu obavljati dva puta. Učešće nosilaca vjerskog autoriteta u predstavničkim organima ograničeno je na manje od jedne trećine članova ili sabornika.