ARHITEKTONSKA BAŠTINA BOŠNJAKA U ISTANBULU

Bošnjaci su bili jedan od naroda koji je unutar Osmanskog Carstva doživio punu afirmaciju na svim poljima političke, intelektualne i umjetničke djelatnosti. Otvorenost Osmanskog Carstva za sve one koji su željeli doprinijeti islamskoj civilizaciji omogućila je da i ljudi iz najudaljenijih krajeva i različitog staleža doprinesu hilafetu i osmanskoj sultanskoj kući, na način koji je u to vrijeme bio jedinstven. Dok je u isto vrijeme u Evropi stalež bio ključan za društvenu afirmaciju, u Osmanskom Carstvu mnogi talentirani pojedinci, bez obzira na porijeklo, dostizali su visoke položaje stvarajući tako elitu oslobođenu predrasuda i usmjerenu prema blagodati svih stanovnika.

Jedan od naroda koji je dao veliki doprinos razvoju Osmanskog Carstva bili su Bošnjaci. Veliki broj vezira, vojnih zapovjednika, paša i begova, alima, umjetnika i pjesnika, bili su porijeklom iz Bosne. Među najpoznatijima su: Mehmed-paša Sokolović, Rustem-paša, Nasuh Matrakči, Osman Nakaš i brojni drugi koji su ostavili nemjerljiv utjecaj u historiji Osmanlija. Ti ljudi su sebe smatrali Osmanlijama, ali isto tako nisu zaboravljali svoje porijeklo. Osmanski sistem otvorenosti omogućio je da već od 16. stoljeća stotine mladih Bošnjaka izgrade uspješne karijere na brojnim poljima.

Jedno od dostignuća tih ljudi bilo je podizanje vakufa u različitim gradovima diljem carstva. Ti vakufi su najčešće bile džamije, ali tu su bili i ostali objekti društvene ili obrazovne namjene. Najpoznatije vakufe ostavili su veliki veziri porijeklom iz Bosne i ostali visoki funkcioneri. Ovaj tekst obuhvata upravo njihovu gradnju u Istanbulu, odnosno odabrane primjere džamijske arhitekture. A to su prije svih dvije džamije Mehmed-paše Sokolovića, dvije džamije Ali-paše, Rustem-pašina, Sinan-pašina, Zal Mahmud-pašina, Mehmed Mesih-pašina, Pijal-pašina i Ibrahim-pašina džamija.

Svi ovi objekti predstavljaju remek-djela osmanske arhitekture, a većinu je izgradio Mimar Sinan. Džamije Ali-paše su najstarije bošnjačke džamije u Istanbulu. Jedna je izgrađena u starocarigradskom stilu (Atik Ali-pašina, 1496) i bit će važna jer je najvjerovatnije poslužila kao uzor za Gazi Husrev-begovu džamiju u Sarajevu, dok je druga (Zincirlikuyu, 1512) rađena u brusanskom maniru višekupolnih starih ulu džamija. Džamija koja je građena u retro stilu jeste Sinan-pašina (1555) i ona je uz Pijal-pašinu Sinanov pokušaj da se osvrne na ranije stilove osmanske arhitekture. Na Sinan-pašinu je direktno utjecala Uč Šerefli džamija iz Edirna dok je Pijal-pašina omaž brusanskoj arhitekturi. Ipak, dvije džamije se posebno ističu: Mehmed-paše Sokolovića (na Kadirgi, 1571) i Rustem-paše (1563). One se uzimaju i kao najuspješnija ostvarenja Mimara Sinana. Posebno su poznate po fajasnim oslikanim pločicama iz Iznika. Kod Mehmed-pašine džamije mihrabski zid je u potpunosti pokriven pločicama na kojima prevladava hataji stil dekoracije, dok su u Rustem-pašinoj džamiji zidovi skoro u potpunosti prekriveni pločicama na kojima dominira plava boja. Inače, Rustem-pašina džamija izgrađena je poslije njegove smrti, a izničke pločice potječu iz njegove lične kolekcije.