REFLEKSIJE ISLAMSKE DUHOVNE PORUKE NA TRADICIONALNU ISLAMSKU UMJETNOST I ARHITEKTURU U BOSNI I HERCEGOVINI

Duhovnost je unutarnja dimenzija ili središte svakog vjerskog učenja, koje, u suštini, čini zbir svih bitnih ideja ili principa vjerovanja. Na temeljima ovih ideja nastala su nenadmašna djela tradicionalne arhitekture i umjetnosti različitih kultura i civilizacija, kao djela ljudskog duha koja svoju nadvremensku ljepotu u ovom svijetu propadanja duguju baš tim idejama. To su duhovna načela “utisnuta u materiju koja okružuje čovjeka u njegovom svakodnevnom življenju” (Nasr, 83).

Tradicionalna islamska umjetnost i arhitektura veličanstveni su odraz duha islama, čija se djela, prema mišljenju mnogih savremenih historičara umjetnosti, svrstavaju u sami vrh svjetske umjetnosti i arhitekture. Nastala na zasadama islamske duhovnosti, ova arhitektura i umjetnost predstavljaju izvanjski odraz principa islamskog vjerovanja, koja, u konačnici, vode do Allahovih lijepih imena i atributa. Budući da su sama refleksija islamske duhovne poruke, neki autori, poput Seida Hoseina Nasra, označit će ih kao “ruku pomoćnicu islamske objave”.

U svojoj cjelokupnosti tradicionalna islamska umjetnost i arhitektura predstavljaju jedinstven repertoar naročitih umjetničkih i arhitektonskih obrazaca, različitih boja i oblika i njihovih odnosa, koje grade prepoznatljiv islamski vizuelni izraz. Riječ je o formalnom jeziku kojeg posjeduje svaka tradicionalna umjetnost, jer između forme i duha postoji stroga uzajamnost. „Nijedna umjetnost ne zaslužuje taj epitet ako njena forma napose ne odražava duhovnu viziju osobenu za određenu religiju“ (Burckhardt, Sveta umjetnost, 5). Tradicionalna islamska umjetnost i arhitektura u Bosni i Hercegovini stoljećima su bile vjerne tom formalnom jeziku, kao odrazu duhovne vizija islama. Njeni daleki odjeci podsjećaju na ovu raskošnu tradiciju i danas u potpuno izmijenjenim okolnostima savremenog života u Bosni i Hercegovini.

Kaba, prauzor islamske arhitekture i umjetnosti

Središnju važnost i značaj za islamsku umjetnost, a posebno za islamsku arhitekturu, ima Kaba, nazvana Bejtullah, Allahova, dž.š., kuća. Ona predstavlja duhovni i obredni centar, kome su okrenute sve džamije i mesdžidi i kome se svaki musliman okreće za vrijeme pet dnevnih namaza, ma gdje da se nalazi. Ona u sebi sažima i ime, i oblik, i znak, i označeno, te svojom elementarnom geometrijskom formom kocke predstavlja protoumjetnost, odnosno embrionalni oblik iz kojega će se razviti cjelokupna islamska umjetnost i arhitektura. Nju karakterizira: statični karakter kubične forme, praznina unutrašnjosti, te nepostojanje vidljivoga centra u unutrašnjosti, koji predstavlja bitne reference koje ovaj hram čine jedinstvenim u svijetu (Burckhardt, Art, 4).

Kvadratna osnova kubusa simbolizira ideju stvaranja odnosno, simbolizira Zemlju, budući da ukazuje na četiri strane svijeta, dok sama forma kocke svojom potpunom simetrijom i ravnotežom odražava statički kvalitet, kao bitnu osobenost islamske arhitekture i umjetnosti. Tradicionalna islamska kuća ili džamija, u kojem god kraju islamskog svijeta da je nastala, uvijek gradi “prostor bez tenzija”, nastao kao neponovljiv odraz ideje mira i smiraja, ravnoteže i harmonije, kao prepoznatljivo islamsko obilježje. Ambijent kojeg grade ove forme odraz je Allahovog lijepog imena Es-Selam i sasvim je fizička refleksija metafizičke ideje selama kao jedne od stožernih ideja islama. Na to upućuje Allahov, dž.š., uzvišeni govor: „O vjernici! Svi u vjeru mira uđite“(Kur’an, 2:208). Islamski pozdrav selam alejkum, u značenju mir i spas neka je na vas, poput krvotoka teče širom islamskog svijeta, pronoseći tu univerzalnu i veličanstvenu ideju mira, kao primarno islamsku ideju, što se danas veoma često zaboravlja.

Svojom praznom unutrašnjošću, Kaba, s druge strane, ukazuje na Božiju imanentnost i transcedentnost, jer Allah je prisutan u svemu i istovremeno nadilazi sve stvoreno. Budući da Stvoritelja ne može predstaviti ništa što je stvorio, praznina je učinjena jednim od svetih elemenata islamske umjetnosti i arhitekture i istovremeno je jedna od njenih bitnih osobenosti. Znakovitost praznine i njena upotreba u islamskoj umjetnosti i arhitekturi, stoga, nikako nije slučajna niti proizvoljna već sasvim rječita refleksija kur’anske istine da je Allah, dž.š., iako prisutan u svemu,  u potpunosti iznad i iza svega što čovjekov um može shvatiti i čula osjetiti.

Enterijer tradicionalne islamske arhitekture, koju je oslovila upravo Kaba, svojom praznom unutrašnjošću, oslobođen je suvišnog namještaja i svakog nesvrsishodnog sadržaja, stvarajući, u realno malim gabaritima, tako snažan osjećaj širine prostora. Nastali na naročitoj “ekonomiji” upotrebe arhitektonskih formi i njihovih prostornih odnosa, ovi enterijeri istovremeno grade neponovljiv doživljaj praznine “koja simbolizira sveto i kapiju kroz koju Božanska Bliskost ulazi u materijalni poredak” (Nasr, 204). Istovremeno, oni proizvode intuiciju širenja ovih realno ograničenih prostora na kosmička prostranstva iza i izvan njih.

Autentični enterijeri islamske ambijentalne arhitekture svoj daleki eho imaju i u savremenoj kulturi stanovanja. Njihova univerzalna vrijednost i naglašena funkcionalnost prisutna je i u modernoj ambijentalnoj arhitekturi u vidu uglova za sjedenje i tzv. američkih plakara, koji zapravo nisu nove ideje već u suštini moderne interpretacije tradicionalnih sećija i musandera koji su prihvaćeni u cijelom svijetu, a posebno kod nas. Malo je poznato da su to doprinosi upravo islamske umjetnosti i arhitekture savremenoj kulturi stanovanja.

Enterijer tradicionalne islamske arhitekture potvrđuje svoj islamski kvalitet i u naročitom načinu osvjetljavanja ovih prostora. To je “prostorni poredak načinjen da nagovjesti Božije prisustvo koje obuhvata vjernika na sve strane” (Nasr, 62). Na ovo upućuje kur’anski ajet u kojem stoji: „Ma gdje da se vi okrenete, tamo je Lice Božije“ (Kur'an, 2:115). Ovaj ajet govori o Allahovoj, dž. š., sveprisutnosti u stvorenom poretku, što je naglašeno ravnomjernim osvjetljavanjem ovih enterijera. Poput prauzora Kabe, koji nema vidljivog centra u svojoj unutrašnjosti, niti jedan dio ovih prostora nije izdvojen, pa, prema tome, niti svjetlosno naglašen. Čak ni mihrab, koji označava pravac preme kibli, nije izdvojen prostor, budući upućuje na Kabu, dakle na objekat koji je izvan ovog prostora. To je postignuto prije svega rasporedom prozora, koji su pozicionirani na način da prirodnom svjetlošću ravnomjerno osvjetljavaju svaki dio unutrašnjosti. Prozori također nose tranzene odnosno mušebke, koji imaju funkciju ravnomjernog balansiranja ulaska svjetlosti u unutrašnjost džamije ili kuće, što također doprinosi atmosferi mira i smiraja, kao bitno islamskog obilježja. Vještačko osvjetljenje postignuto je naročitom konstrukcijom tzv. tanura, koji predstavlja metalni krug s ravnomjerno raspoređenim svjetiljkama koje često nalazimo u našim starim džamijama. Ove naročite konstrukcije onemogućavaju koagulaciju svjetlosti čineći ih tako osvjetljavajućim, a ne svjetlećim. One tako ostaju u drugom planu, čime se u vizuelnom polju ostvaruje intuicija Božije sveprisutnosti i olakšava usredsređenost unutra u svoje središte, kako u temeljnom islamskom obredu namazu, tako i u svakodnevnom bivanju u ovim prostorima.

Replika Kabe nikada nije izgrađena u islamskom svijetu, ali svaka islamska tradicionalna arhitektura u svom korpusu sadrži kubus, kao njen osnovni element. Ove temeljne karakteristike islamske umjetnosti i arhitekture imat će svoje vjerodostojne realizacije i dosljedne reprezente i u Bosni i Hercegovini. Teško je, gotovo nemoguće naći tradicionalnu bosansku kuću ili džamiju koja u svojoj arhitektonskoj formi ne sadrži kocku. Čak i danas, ova temeljna i najznačajnija forma islamske arhitekture prisutna je u našoj savremenoj arhitektonskoj produkciji i vidljiva je gotovo na svakom koraku, bez obzira na to što je već odavno izgubila veze sa tradicionalnom islamskom arhitekturom i graditeljstvom.

Literatura

• Nasr, Sayyed Hosein, Islamska umjetnost i duhovnost, Lingua Patria, Sarajevo, 2005.

• Burckhardt, Titus, Sveta umjetnost na istoku i na zapadu, Tugra, Sarajevo, 2007.

• Burckhardt, Titus, Art of Islam, World Wisdom, Ins., 2009.