NOVI PAZAR – GRAD VAKUFA I STJECIŠTE KULTURA

Novi Pazar jedan je od gradova na prostoru Balkana koji je, pored Sarajeva, najvažniji kulturni, vjerski i nacionalni centar muslimana na Balkanu. U Novom Pazaru se nalaze znameniti kulturno-historijski spomenici, džamije, škole i univerziteti. U njemu je smješteno sjedište Islamske zajednice u Srbiji, Bošnjačko nacionalno vijeće, Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, kao i brojne druge ustanove od vitalnog značaja za muslimane ovih krajeva. Od samog osnivanja Novi Pazar nezaobilazna je stanica trgovaca, zaokuplja pažnju istraživača, ali je i poprište sukoba interesa i cilj raznih osvajača. Biva izgrađivan, ali i rušen, pa obnavljan, no uspješno odolijeva svim nedaćama burnih vremena kroz koja prolazi.

Kraj je ovaj star, stare doline, stare gradine...

Stari šumom zarasli putevi, stara grobišta, stara kućišta...

Pa se više ne zna kud se išlo, pa se više ne živi gdje se nekad živjelo...

O tome kako je nekad bilo ostale su priče, pa im vjerujete ili ne vjerujete.

Ovaj stari kraj vječito je raskršće Istoka i Zapada, kojem se vječito dolazilo, u kojem se ostajalo i iz kojeg se stoljećima nevoljno odlazilo.

U svim dosadašnjim radovima, a na osnovu podataka koje pruža Krajište Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine i dubrovačkih izvora u kojima se Novi Pazar spominje prvi put 1461. godine, donošeni su zaključci i pisano je da je Novi Pazar podignut između 1455. i 1461. godine. Međutim, ako znamo da je 1468. godine evidentiran kao šeher, naselje najvišeg stepena u osmanskoj klasifikaciji, onda je vjerovatno osnovan i prije godine koja se oficijelno spominje kao godina osnivanja Novog Pazara.

Osnivač Novog Pazara znameniti je vojskovođa, zapovjednik bosanskog i skopskog krajišta, osnivač Sarajeva, Skoplja – Gazi Isa-beg Ishaković, osnivač prve gradske ćelije, graditelj džamije, karavan-saraja, hamama i 56 trgovačkih radnji.

Ovaj grad vjekovna je inspiracija brojnim svjetskim putopiscima, koji su krstarili ovim podnebljem, poput Benedikta Rambertija, koji je 1553. godine rekao: „Novi Pazar je glasovit trg, velik, pun trgovina i dućana, kršćanskih i turskih, gdje stanuju Dubrovčani i drugi trgovci.“

Mario Baci, 1610. godine ističe: „Ovo je jedan veliki i lijep grad sa više od tri hiljade ognjišta i tu imaju samo dvije latinske kuće dubrovačkih trgovaca, ali Šizmatika ima u velikom broju.“

Žan Šeno je, prolazeći kroz Novi Pazar, zapisao da grad ima dobro razvijenu trgovinu.

Italijanski putnik Zen 1550. godine prošao je kroz Novi Pazar. Opisao ga je kao trgovačko mjesto u kojem su trgovci Bošnjaci, Srbi, Dubrovčani, pa i Venecijanci. Zapisao je da namirnica ima u izobilju i da su jeftine, a da roba stiže sa svih strana. Kaže da je u gradu mnogo džamija, nekoliko hanova i karavan-saraja.

Putnik Kontarini je 1580. godine bio u Novom Pazaru. Izgledalo mu je da sam grad ima oko 6.000 kuća. Izbrojao je 16 džamija i vidio veliki bazar s raznim dućanima.

Putnik De He, koji je 1626. godine bio u Novom Pazaru, kaže da se njemu ovaj grad učinio najboljim od svih koje je vidio na svome putu od primorja.

Putopisac Evlija Čelebija ga je, prolazeći kroz njega u 17. stoljeću, detaljno opisao. Za grad kaže da graniči s tri kadiluka, da je jurisdikciono podijeljen na trojicu kadija i da pazarnim danom sve trojica dolaze na jedno mjesto i sastaju se. Zapisao je da je to grad sa 3.000 kuća, prizemnih i na spratu, pokrivenih ćeremidom i da su u odličnom stanju. Kaže da u gradu postoje 23 džamije, dvije tekije, jedna se nalazi kod Taš Kopru džamije, kod kamenog mosta. Grad ima i, kako on kaže, „devet česama čija je voda čista kao vrelo života i 40 u čaršiji. Njih su podigli vakifi za duše šehida s Kerbele.“

Spominje da grad ima mnogo hanova, ali da su najbolji od njih Franački, Sarajevski, Užički, Čorbadžijin – bezistan varoši i Ibrahim-efendijin han.

Opisuje visoke saraje, pa kaže da je na prvom mjestu saraj hadži Ibrahim-efendijin, čovjeka koji je uredio sarajevske i hercegovačke drumove, podizao mostove i hanove. Spominje i Zulfikar-zade Mahmud-agin saraj. Kaže da u gradu postoje dva hamama: stari, koji se prvi put spominje 1489. godine, a vakuf je Isa-bega Ishakovića, i novi. Zapisao je da postoje i dva imareta. Jedan od njih je također Isa-begov vakuf, u kome se besplatno dijelila hrana i gospodi i sirotinji.

Smatra da je u gradu bilo sedam crkava – latinskih i srpskih. Franačkih, jevrejskih i mađarskih nije bilo. Grad je imao 10.000 dunuma vinograda, a na trideset minuta od grada je topla mineralna banja koju je podigao hfz. Ahmed Paša.       

Za klimu gradskog podneblja piše da je jako prijatna, „ljeto ljeti, a zima zimi“, kako se on izrazio, a da je narod zdrav i otporan.

Naposljetku, opisuje i to da grad leži na sedam rijeka. „Raška protiče ispod Drvene ćuprije, na južnoj strani. Ona izvire iz jezera na Pešteri-nahiji grada Bihora u Albaniji. Ulijeva se u Ibar, a zatim u Jošanicu. Četiri velika rukavca rijeke razlijevaju se po vinogradima i vodenicama, a jedan ide u bašče i ograđene bostane. Dolje se svih sedam rijeka sjedinjuje, pa se ulijevaju u Moravu, na Beogradskom drumu.“

Doživio je ovaj grad sjaj i bijedu, nebrojeno puta dotakao je dno, a onda se kao Feniks dizao iz pepela. Tirani ga satirali, velikani podizali...

Pamti Novi Pazar vakife: Isa-bega, Ahmed-bega, Ahmed-vojvodu, Đul-Šahu – kći Abdullahovu, koja je uvakufila sedam dućana, kuću i bašču, a prihod od njih namijenila je siromasima, ali pamti i zulumćare: Palidžaka, Mojsija Raškovića, Karađorđa... Stoljećima, oni i njima slični, žedni krvi, dolazili su do njegovih zidina, nemoćni i poniženi se vraćali.

Novi Pazar je kao i svaki bošnjački grad osnovan na vakufima, opstoji na njima, burna vremena su doprinijela da bogati zemljoposjednici i trgovci napuštaju ove krajeve i povlače se u dubinu turskog carstva. Često su odbijali da prodaju zemlju i posjede, ali su rado svoj imetak vakufu darivali. Praksa da bogati Pazarci dio svog imetka uvakufe prisutna je i danas. Skoro svako veliko naselje ima džamiju ili neko drugo vakufsko zdanje koje izgrađuje jedan ili više imućnih muslimana – Pazaraca.

Grad Novi Pazar sa svojom savremenom arhitekturom odaje sliku modernog grada, a istovremeno iz sakralnih zdanja – kulturnih spomenika crpi duhovnost koja njegovoj urbanoj arhitekturi daju duh koji ga oplemenjuje dajući mu posebnu notu. Brojni kulturno-historijski spomenici bošnjačkog i srpskog naroda, kao i drevne gradine (utvrđenja) ilirskih i rimskih zajednica, čine ovaj kraj izuzetno bogatim kulturno-historijskim spomenicima.

Najznačajniji lokalitet je Stara čaršija u Novom Pazaru, staro trgovačko naselje Trgovište, utvrđenje Stari Ras kod Novog Pazara. Lokalitet Stari Ras dobio je na značaju i postao svjetski poznat nakon opsežnih arheoloških istraživanja, započetih krajem 1971. godine. Od 1979. godine nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine u sklopu spomenika srednjeg vijeka objedinjenih pod zaštićenom cjelinom Stari Ras.

Na prostoru Novog Pazara izgrađene su poznate džamije poput: Lejlek i Altun alem iz 16. stoljeća. Ove džamije po svojoj građevinskoj strukturi čine remek-djela islamske arhitekture. Pored džamija, na prostoru Sandžaka postoje zanimljivi kulturno-historijski spomenici vrijedni pažnje, između ostalog i medrese, mektebi, hamami, banje, hanovi, česme i drugi.  

Novi Pazar je danas grad koji predstavlja spoj Istoka i Zapada u arhitektonskom, ali i kulturološkom pogledu, te on kao takav predstavlja skladan primjer spoja različitosti koji sa svojim specifičnostima čine jedinstven mozaik kultura i tradicija. Ono što ljudi ovog kraja s ponosom ističu jesu dobri odnosi među narodima različitih religijskih i etničkih opredjeljenja. Ljudi na ovim prostorima dokazali su da se, uprkos destrukcijama, može živjeti s različitima, a da njihov grad može biti stjecište različitih kultura i narativa. Očuvani kulturno-historijski spomenici svjedok su tolerancije i suživota koji je ovdje duboko ukorijenjen.

Danas je Novi Pazar grad sa preko 130.000 stanovnika, šezdeset džamija, dva univerziteta, od kojih je jedan vakufski (Internacionalni univerzitet), a drugi društveni (Državni univerzitet). Novi Pazar je grad mladih sa preko 30% omladine u udjelu stanovništva. Danas je poznat i po privatnom poduzetništvu sa preko 700 privrednih jedinica registriranih u raznim oblastima. Uprkos činjenici da je od strane državnih vlasti Srbije zanemarivan, potiskivan, posebno u postkomunističkom periodu, njegovi vrijedni preduzetni stanovnici čine da on i dalje predstavlja trgovački centar regije. Njegov geografski položaj ga čini nezaobilaznim, a kulturno-historijski spomenici nadaleko poznatim.