TRI STOLJEĆA DŽAMIJE U HATINCU - BIHAĆ

Džamija u Hatincu nedvojbeno je jedna od najstarijih na području današnjeg Medžlisa IZ Bihać. Na natpisu iznad ulaznih vrata upisana je 1126. hidžretska, odnosno 1714. godina, što znači da je prije osam godina napunila tri stoljeća svoga postojanja. Naravno, prvobitno je izgledala mnogo drugačije. Svojevremeno je imala drvenu munaru, a bila je pokrivena šimlom. U jednom starom beratu o imenovanju hadži Omera za imama časne džamije se navodi da su je sagradili i obnovili hadži Ibrahim i hadži Ahmed, u mahali po imenu Hutinice, kako se Hatinac nekada nazivao. To je bila jedna od bihaćkih mahala, a Bihać je područan kadiluku Kamengrad. Dokument je ispisan u Islambolu (Istanbulu), u drugoj dekadi mjeseca ševvala, nažalost, godinu nije moguće dešifrirati. S obzirom na to da je na beratu utisnuta tugra osmanskog sultana Abdulhamid-hana (I), sina Ahmeda (III), koji je vladao od 1773. do 1789., odnosno od 1187. do 1203. hidžretske godine, jasno je da ovaj dokument potječe iz 18. stoljeća.

Vanjski zidovi bili su ukrašeni motivima drveća, crvene boje, i lijepo izrađenom arabeskom, kakva se nije mogla vidjeti u Bosni, po čemu je ova džamija bila jedinstvena. Sve do Drugog svjetskog rata, na ulazu u harem džamije postojala je mala kamena munara, svega nekoliko metara visoka, koja je služila za ezane noćnih namaza. Dobila je naziv musalla ili mala munara.  

Svojevremeno je Hatinac imao bogate vakufe. Vidljivo je to iz proračuna vakufa za godine 1889., 1912. i 1913. Ukupno 10 kućišta sa kućama i dvorištima, jedna poslovna zgrada, pilana i kafana bile su u vlasništvu vakufa džamije Hatinac. Danas ništa od toga nije vakuf. Sve je tako grubo uništeno voljom političkih sistema koji su se smjenjivali u posljednjih trinaest decenija. Tokom Drugog svjetskog rata u potpunosti je uništen i mekteb sa mualimskim stanom u Hatincu. Džematska kuća sagrađena je nakon rata, a u njoj je 1986. godine stanovao penzionisani konobar dok je tadašnji imam Ćazim-ef. Ćoralić stanovao u vlastitoj kući udaljenoj 12 kilometara. Džamija je temeljito renovirana nakon agresije na našu zemlju. Zamijenjen je krov, stolarija i uvedeno podno grijanje. I džematska kuća je doživjela potpunu rekonstrukciju.

U haremu džamije nalaze se nišani stari nekoliko stoljeća. Tako nailazimo na ženski nišan Hadidže, kćerke Merjemine, iz 1215. hidžretske godine, što znači da je star preko 220 godina. Karakteristično za ovaj nišan jeste što se spominje ime majke. Obično je ispisano ime oca umrle osobe. Napomenimo i to da krajiški nišani predstavljaju posebnost u okvirima Bosne i Hercegovine zahvaljujući prvenstveno materijalu od kojeg su rađeni.

Naime, sedreni kamen bihacit, koji se stoljećima koristi na ovim prostorima, a i u okviru Evrope, ima takve karakteristike koje omogućavaju klesarima da motive, epitafe i čitavu formu oblikuju bogatom plastikom po kome se razvio poseban stil koji danas zovemo Škola bihaćkih nišana. Upravo takvi nišani se nalaze u Hatincu, ali i mnogim mezarjima širom Bosanske krajine.

Izvori:

1. Nesređena arhivska građa Arhiva USK-a

2. Dokumenti iz privatne Arhive Sadik-ef. Ribića

3. Berat, Muzej RS-a, Banja Luka