SUSJED POMAŽE SUSJEDU: RAZMJENA ZDRAVSTVENIH USLUGA

Državni arhiv u Dubrovniku riznica je podataka o saradnji stanovnika Republike i Bosanskog ejaleta koja je trajala više od tri stoljeća. Bezbroj je tema i bezbroj priča, neke govore o napetostima i neprijateljstvima, a mnoge o raznim vidovima njegovanja dobrosusjedskih odnosa. O upućenosti susjeda jednih na druge vrlo jasno govori njihova spremnost da u svakom trenutku i u svakoj potrebi pomognu bolesnima, pruže im lijek i osiguraju liječnika.

               Dubrovački liječnici često su išli liječiti oboljele bosanske beglerbege, hercegovačke sandžak-bege, članice njihovih harema, pripadnike njihovih dvorova i druge uglednike. U pismima dubrovačkim vlastima katkad bi naveli o kakvim je bolestima riječ: jednom je to bio čir na nozi, drugi put “zamućene“ oči. Kadkad bi imenom naveli liječnike koje traže, što znači da su ih otprije znali i bili dobro upoznati s njihovim vještinama. Ponekad su oboljeli dolazili na liječenje u Dubrovnik, pa je tako, recimo, godine 1509. stigao sandžak-begov sin, obolio od sifilisa, a 1539. omiljeni sandžak-begov rob koji je, čim je ozdravio, pobjegao i Dubrovčanima zbog toga zadao silne glavobolje.

            Sačuvano je mnogo pisama u kojima se navodi potreba za liječnikom, kao i zahvala što su došli i dobro obavili posao. Jasno, pisma su pisana osmanskim turskim jezikom i zato je pravi raritet jedno, koje je kapetan Gabele napisao latinicom, toplim i prijateljskim riječima, “prid Bajram na tri dni 1684.“:

            Od mene kapetana od Gabele i Neretve i ostalih aga gabeoskih lipo i vele drago i ljubežljivo pozdravljenje svake časti i časne hvale i plemenite dike dostojnijem našim srčanim prijateljem vlastel begu knezu i ostalim vlastel begom i begzadam od Dubrovnika; a zatijem hasta nam je starac Abazaga Šagravić, ima u njemu vitar i otiče doli vas od pasa, amo neima meštra koji bi se domislio koja je bolest i da bi ga prionuo ličiti, zato pišemo i molimo vašu milost da nam uput pošljete iz Stona hećima Nikolu Boljahnića da vidi koja je bolest i ako bi prionuo ga ličiti harč će mu se platiti i njegova trud, ba zato vas svi lipo molimo a rećemo pandurim zažapskim i opet nikoliko našijeh ljudi da ga i doprate i otprate, to ćete nam veliku ljubav učiniti, molimo vas da mu uput rečete i pišete da bi doša, opet što vaša milost nami naredi biće uzdano i da ste lipo zdravo...

            Bosanskohercegovački uglednici često su tražili i lijekove. Popis je dug, a između ostalih spominje se sirup od sjemenki breskve i napitak od cimeta za bolesti želuca, sirup od paprice za bolesti pluća i pripravci od tamarinda i cvjetova južnog voća koji su služili kao purgativ. Tražila se i “magična” mandragora, vrlo jak anestetik i narkotik. Vjerojatno je kao ljekoviti napitak služila i mješavina sastavljena od malvasije, rakije, soka od limuna i papra, koju je 1723. godine naručio hercegovački sandžak-beg.

            Osmanski dostojanstvenici i njihovi dvorski liječnici u više su navrata tražili zmije otrovnice za pripravljanje raznih lijekova. Šaljući ih 1738, Dubrovčani su poručili:

            Primismo također zapovijedi za jedno šest zmija ma jako freškijeh, i zato udilje poslasmo ljudi da ih idu iskat po ovezijem stijenam, i hriđu i donijeli nam su ih njekoliko iz kojijeh činismo izabrat dvanes naizvrsnijeh, koje bili su stavjene u jednu kutiju napravjenu kako valja, i tvrdo zatvorenu i izvezanu, koju po ovem čovjeku posilamo vam, ali činite da s velikijem opasom budu se rečene zmije vadit iz kutije, zašto ovo su one žestoke ljutice, malo se kad našlo da je pribolio čovjek koga su upekle.

            S druge strane, Bosna je imala vrhunski lijek koji su Dubrovčani rado i često konzumirali. Bile su to ljekovite vode Kiseljaka i okolice Travnika. Kad god se neko iz Dubrovnika htio liječiti tim vodama, vlasti bi bosanskog beglerbega zamolile za zapovijed, bujuruldiju, kojom će oboljelome zajamčiti sigurno putovanje i liječenje:

            Naš plemić Luko Sorgo, vaš sluga, pati od gastritisa, te se sprema otići na liječenje u Kiseljak u Fojničkoj nahiji. Zbog toga od uzvišene milosti, Njegova Veličanstva, molimo čvrstu bujuruldiju kadijama i drugim službenicima kadiluka kojima će proći na putu od Dubrovnika do Kiseljaka, kako on, njegova pratnja, imovina i stvari ni od koga bi bili ugroženi.

            Osim Luka Sorga, u Kiseljak su dolazili mnogi drugi plemići, ali i pučani. Naprimjer, kad je Antun Vitković ozbiljno obolio radeći dvadesetak godina uz vatru i dim u dubrovačkoj kovnici novca, liječnici su mu rekli da mu samo bosanske ljekovite vode mogu pomoći. S novčanom potporom dubrovačkih vlasti i dopuštenjem beglerbega, odmah se uputio na liječenje.

            O ljekovitim vodama u blizini Travnika opširno je pisao dubrovački liječnik Marko Flori. Više je puta bio na dvoru bosanskog beglerbega u Travniku i iskoristio priliku da upozna okolicu. Zapisao je da tamo iz zemlje izviru bezbrojni izvori koji su i usred ljeta vrlo hladni i čuveni po vrijednosti svoje vode. Tim ljekovitim vodama uspješno su se izliječili mnogi Dubrovčani. Na nekoliko tisuća koraka od ljekovitih izvora su kisele vode čiji je tok vidljiv na tri mjesta. Jedan izvor, koji obilnošću i ljekovitošću nadmašuje ostale, klopočući izvire iz zemlje u pustome kraju pokraj jedne rječice. Voda tog izvora vrlo je ukusna. Vode koje je kušao u Italiji, zaključio je Flori, znatno su slabije od bosanskih.