BOSANSKI PLURALIZAM U URBANOM OKRUŽENJU:

Bosansko društvo bilo je multireligijsko od početka osmanlijske vladavine u 15. stoljeću. Iako je društvo srednjovjekovne Bosne bilo multikonfesionalno, a njeno stanovništvo se sastojalo od katolika i pravoslavaca, kao i pripadnika šizmatičke Crkve bosanske, ono je ipak bilo u potpunosti hrišćansko. Međutim, Osmanlijsko Carstvo je sa sobom donijelo svoj pluralizam. Prelasci na islam zabilježeni su već u prvih nekoliko decenija nakon dolaska Osmanlija, a kulminirali su u 17. stoljeću, kada su muslimani postali većinska vjerska zajednica. Pojavile su se i druge zajednice: grupe španskih Jevreja, izbjeglih iz Andaluzije, nakon pada muslimanske Granade došle su u Sarajevo otprilike sredinom 16. stoljeća i tu se nastanile. Proširile su se i neke zajednice koje su već bile u Bosni: zbog pokroviteljstva osmanlijske države nad Pravoslavnom crkvom, u nekim dijelovima Bosne broj pravoslavaca porastao je tokom osmanlijskog perioda.

Populacije različith vjerskih zajednica miješale su se i u ruralnim i u urbanim sredinama, i postoji mnogo primjera seljana različite vjerske pripadnosti koji su prihvatili običaje jedni drugih, kao što su narodne proslave hrišćanskih svetaca i među muslimanima i među hrišćanima, ili praksa hrišćanskih žena da se sakrivaju od pogleda nepoznatih i izdvajaju kao što su to radile njihove muslimanske susjede. Ali bliske veze u kojima su stoljećima živjele te zajednice možda su najvidljivije u urbanoj sredini. Tamo, kao što je to slučaj u prijestolnici Bosne – Sarajevu – džamije, crkve i sinagoge gradile su se jedne pored drugih – i još uvijek tako stoje, a njihove kongregacije uvijek su živjele, radile i družile se veoma blizu jedne drugih. 

Iako se uzajamna tolerancija između bosanskih vjerskih zajednica može uočiti u mnogim sferama gradskog života, jedna od urbanih institucija koja najbolje predstavlja saradnju između religija je institucija osmanlijskih esnafa. Osmanlijski esnafski sistem u Bosni razvio se rano u osmanlijskom periodu. Neki zanati uključeni u ovaj sistem bili su nastavak onih koji su postojali još i prije osmanlijske ere, ali mnogi su bili novi i imali su izrazito osmanlijski ili islamski karakter. Već tokom prve dvije decenije osmanlijske vladavine samo Sarajevo imalo je najmanje dvadeset različitih, potpuno razvijenih zanata, a te zanatlije bile su organizirane u esnafe. Između ostali, to su bili kovači, sabljari, sarači, čizmari, krojači, halači, pekari, mesari, halvadžije i bozadžije. Do prve polovine 16. stoljeća u Bosni su se razvile još desetine zanata i njihovih esnafa, a većina bosanskih gradova poprimila je svoju bliskoistočnu fizionomiju, u čijem su srcu bili kvartovi gdje su zanatlije prodavale svoju robu – čaršije.

Kao i u slučaju esnafa općenito, svrha osmanlijskih esnafa bila je da se osigura kvalitet i integritet njihovog zanata, kao i da se zaštite prava njihovih članova. Ali za razliku od, naprimjer, zapadnoevropskih cehova, koji su bili organizirani strogo prema vjerskoj pripadnosti i redovno su zabranjivali članstvo ljudima druge religije pa čak i drugačije hrišćanske denominacije, osmanlijski esnafi – kao uostalom i svi islamski esnafi – dozvoljavali su mješovito članstvo i bilo je mnogo primjera vjerski raznolikih esnafa u cijelom Osmanlijskom Carstvu, naročito u njegovim multireligijskim i multietničkim evropskim varošima i gradovima. U Bosni se njeno pluralističko društvo odražavalo u strukturi esnafa i mnogi esnafi bili su potpuno mješoviti. Naprimjer, esnaf kovača imao je za članove muslimane, katolike i pravoslavce, kazazi su bili muslimani, pravoslavci i jevreji, a zlatarski esnaf imao je članove iz sve četiri religije: muslimane, jevreje, katolike i pravoslavce.

Čaršije u malim i većim gradovima bile su organizirane prema zanatima, a ne prema vjerskoj pripadnosti članova esnafa, što je značilo da su zanatlije iz različitih vjerskih zajednica imali radnje jedni do drugih i radili jedan uz drugog svakog dana. Poštovanje ustaljene prakse, pridržavanje strogih propisa esnafa i dobar profesionalni odnos s kolegama zanatlijama bili su ključni za uspješno funkcioniranje čaršija, vjerska pripadnost tih zanatlija bila je od sekundarne važnosti.

Iako su svi esnafi podlijegali muslimanskim vlastima – u obliku tržišnih inspektora i lokalnih kadija – pravila esnafa podjednako su važila za sve članove, bez obzira na njihovu religiju. Prava manjinskih religija bila su zaštićena, a u slučaju da većina članova nisu bili muslimani, imali su pravo izabrati rukovodioca esnafa koji nije musliman. Osim toga, iako su osmanlijski esnafi obično imali tradicionalne muslimanske ličnosti kao zaštitnike, u Bosni je čisto hrišćanskim esnafima, ili hrišćanskim članovima mješovitih esnafa, bilo dozvoljeno da poštuju vlastite svece zaštitnike i koriste ih kao zaštitnike esnafa umjesto muslimanskih.

Esnafski propisi o profesionalnom ponašanju zanatlija isticali su etiku, poštenje u poslu i uzajamno poštovanje i saradnju između članova, a ti principi potvrđivani su na esnafskim svečanostima koje su se organizirale radi uvođenja šegrta u zanat, ili radi unapređenja članova esnafa u viši razred. Te svečanosti obično su se održavale na godišnjim esnafskim izletima – kušanmama – u nekoj velikoj bašti, a ponekad ispred džamije ili tekije ili na popularnim izletištima van grada. Iako su se rituali koji su se odvijali na tim svečanostima zasnivali na islamskim viteškim obredima, kao što je „opasavanje pojasom“, u njima su učestvovali svi članovi esnafa. Da bi izašli u susret nemuslimanskim članovima, mješoviti bosanski esnafi prilagođavali su svoje svečanosti. Tako su svi članovi išli na izlet zajedno i zajednički učestvovali u svim aspektima svečanosti, a razdvajali su se samo na kraju, radi molitve. Hrišćanski i jevrejski članovi esnafa replicirali su sve dijelove glavne svečanosti uključujući i nasihat – majstorov savjet novim zanatlijama – i jednostavno bi zamijenili sve muslimanske vjerske zazive svojima. Nije bila rijetkost da hrišćanski članovi esnafa imaju prvenstvo nad muslimanima na esnafskim svečanostima, kao što svjedoči sarajevski hroničar iz 18. stoljeća Mula Mustafa Bašeskija u sljedećem primjeru: na izletu gradskih pekara, 1776. godine, hrišćanska sekcija esnafa predvodila je povorku koja se sastojala od pedesetak članova esnafa, pri čemu su njihovi majstori jahali na čelu a muslimanski članovi iza njih.

Bosanski esnafi po mnogo čemu sažimaju duh pluralizma bosanskih gradova koji živi do danas, usprkos nestanku osmanlijskog esnafskog sistema i mnogim nevoljama koje je 20. stoljeće donijelo ovom društvu.