SPAŠAVANJE SARAJEVSKE HAGGADE

Sarajevska Haggada predstavlja jedno od najznačajnijih i najpoznatijih kulturno-historijskih blaga Bosne i Hercegovine. Nakon Rekonkviste i protjerivanja muslimana i jevreja iz Španije u 15. stoljeću, mnogi sefardski jevreji naselili su se u Osmansku Državu. Između ostalog, sa sobom su donijeli lijepo ukrašen rukopis Haggade iz 14. stoljeća. Haggada predstavlja zbirku vjerskih propisa i predanja koji se koriste pri obilježavanju Pesaha. Zabilježeno je da je porodica Cohen navedenu Haggadu prodala Zemaljskom muzeju 1894. godine.

U turbulentnom periodu pred Drugi svjetski rat i porast fašizma u Evropi kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu Derviš Korkut ponovo je bio na pravoj strani. Ne samo da je radio rizičan posao spašavanja sarajevske Haggade, nego je bio aktivni borac protiv antisemitizma, spašavao ljudske živote i kulturno blago. U tadašnjoj Jugoslaviji ubrzano je rastao antisemitizam, naročito među srpskim i hrvatskim nacionalistima ali i među Bošnjacima. Tada, 1940. godine, Korkut objavljuje tekst “Anti-semitizam je stran Muslimanima u Bosni”, gdje navodi da “kod nas, koliko postoji neko antisemitski orijentisan, to je on sigurno takav iz razloga poslovne konkurencije.” Te je dodao: “Ovdje je od ranije i od skora bilo više pokušaja, i to iz nemuslimanskih krugova, da se muslimani angažuju kao avangarda protiv Jevreja. Svi su ti pokušaji redom propali, jer ni muslimanske mase ne mogu da se pridobiju za dva morala, jedan za sebe, a jedan za druge.”

Tokom 1941. godine Korkutov prijatelj dr. Vito Kajon ostavio mu je kutiju jevrejskih rukopisa koju je Korkut uzeo i namjerno pogrešno zaveo u muzejskoj biblioteci kao “Arhiv porodice Kapetanović – turski rukopisi”. Nekoliko dana nakon što je Kajon ostavio ove rukopise Korkutu u amanet, Kajon i njegova porodica odvedeni su u logor Jasenovac.  

Početkom 1942. godine nacistički general Fortner posjetio je Zemaljski muzej te zatražio da mu se preda sarajevska Haggada. Derviš Korkut, kao kustos i glavni bibliotekar u Muzeju, znajući značaj ovog rukopisa za bosansku historiju, uzeo je Haggadu i odnio je kući a potom je preko svojih prijatelja imama sakrio Haggadu u seoskoj džamiji, na Bjelašnici ili na Vlašiću. Time je Haggada spašena i sačuvana od nacista.

Ubrzo nakon toga Korkuta je kontaktirao jedan prijatelj i zamolio ga da učini nešto u vezi s jednom jevrejskom djevojkom čiji su roditelji već odvedeni u logor. Djevojku pod imenom Mira Papo Korkut dovodi kući i govori svojoj supruzi Sevret da je moraju zaštititi. Miri su dali zar da nosi i ostalima su kazali da je djevojka rodica sa Kosova koja pomaže njima po kući. Ubrzo Korkut sređuje Miri da se prebaci na teritoriju pod kontrolom Italijana gdje se ona pridružuje partizanima.

Korkut se, također, aktivno uključuje u rad Odbora narodnog spasa gdje zajedno sa drugim bošnjačkim intelektualcima nastoji koordinirati pomoć za bošnjačke žrtve genocida u istočnoj Bosni ali ujedno i raditi na dokumentaciji zločina.

Krajem 1944. godine Korkut dobiva nalog br. 63325/44 lično potpisan od strane Ante Pavelića u kojem mu se naređuje premještaj u Zagrebačku knjižnicu. Isti dan kad je Korkut dobio nalog, on je uzeo godišnji odmor. Potom je stigao nalog i od šefa sarajevske policije da se čim prije spremi za Zagreb. Ustaške vlasti su već bile odlučile da Korkuta i njegovu porodicu odvedu u logor Jasenovac tako da se Korkut zajedno s porodicom sklonio kod prijatelja gdje su čekali oslobođenje Sarajeva od strane partizana.

U junu 1947. godine komunističke vlasti uhapsile su Korkuta pod optužbom da je sarađivao sa okupatorima. Njemu je suđeno u predmetu poznatom kao “Dobrača i ostali”, gdje je zajedno sa Kasimom Dobračom, Mahmutom Traljićem, Jusufom Tanovićem i drugima suđeno za rušenje ustavnog poretka i saradnju sa okupatorima. Korkut je 1947. osuđen na osam godina lišenja slobode sa prinudnim radom. Pušten je na slobodu 1953. godine a ubrzo je počeo raditi kao kustos u Muzeju grada Sarajeva gdje radi do svoje smrti 1969. godine.

Ono što je vidljivo iz novinskih izvještaja iz Oslobođenja jeste da je ovo bila organizirana medijska hajka usmjerena ka diskreditaciji nekoliko glavnih optuženih. Korkut je nakon uspostave komunističke Jugoslavije, kao i tokom svog cijelog života, nastojao zaštititi one koji su prognani. Sastajao se sa stranim konzulima i dokumentirao je zločine nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu.

Derviš Korkut rođen je u Travniku 1888. godine. Završio je Veliku gimnaziju 1909. godine a potom odlazi u Istanbul, gdje u augustu 1914. godine završava Teološki fakultet (Ilahiyyat šubesi) na istanbulskom univerzitetu. Tokom Prvog svjetskog rata radio je kratko u školi u Derventi a 1917. godine postaje vojni imam u austrougarskoj vojsci. Nakon novembarskih izbora 1920. godine i uspostave vlasti, Korkut se zapošljava u Ministarstvu vjera u Kraljevini SHS kao načelnik III klase Muslimanskog odjeljenja. Tu ostaje sve do 1923. godine kada je pod pritiskom morao podnijeti ostavku. Nakon nekoliko godina bez stalnog zaposlenja, 1927. godine zapošljava se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Godine 1929. imenovan je za travničkog muftiju, ali to  službovanje kratko traje  budući da je već 1930. godine muftijstvo ukinuto. Korkut potom odlazi u Cetinje u Crnoj Gori, gdje radi kao kustos u muzeju, a 1937. godine vraća se u Zemaljski muzej u Sarajevu.

Dana 14. decembra 1994. godine, jevrejski memorijalni centar Yad Vashem u Izrealu priznao je Derviša i Serveta Korkuta kao pravednike među narodima – priznanje koje se daje ljudima koji su spašavali svoje komšije jevreje od nacističkih i drugih zločinaca.  

Derviš M. Korkut je primjer čovjeka, bošnjačkog intelektualca, koji se suprotstavljao svakom režimu, stajao na stranu ugnjetavanih i držao se jasnog stava po cijenu da izgubi posao ili život. 

Izvori:

Derviš Korkut, “Naši Jevreji i jevrejsko pitanje kod nas”, u: Zbornik mišljenja naših javnih radnika, Beograd, 1940.