ALIJA IZETBEGOVIĆ:

Nacrt teksta Islamske deklaracije nastao je 1969. godine u Sarajevu, u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, da bi ga autor 1970. godine “konačno redigovao i poslao u svijetˮ. Iako je spis umnožavan u periodu većem od jednog desetljeća, kako u SFRJ tako i u dijaspori, u žižu domaće javnosti doći će tek 1983. godine kada će Izetbegovićevo autorstvo biti jedna od ključnih tačaka optužnice na tzv. Sarajevskom procesu protiv grupe muslimanskih intelektualaca prilikom kojeg je Izetbegović zbog “krivičnog djela udruživanja radi neprijateljske djelatnosti i kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenjaˮ osuđen na četrnaest godina zatvora, u kojem je ostao do 1988. godine.

Period koji je uslijedio je manje-više poznat. Nakon srpske agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima (1992–1995), Islamska deklaracija se ponovo koristi kao dokaz u sudskim sporovima, ovaj put kao materijal kojim su optuženici i njihovi svjedoci pokušavali “dati smisaoˮ genocidu nad Bošnjacima i uništavanju islamskog kulturnog naslijeđa. Silogizam je, uprkos retoričkim prerušavanjima, prilično jednostavan. Prema prvoj premisi, Izetbegović je islamski fundamentalist, jer je njegova Islamska deklaracija fundamentalističko štivo. Prema drugoj, pošto su Bošnjaci prihvatili Izetbegovića za svog političkog lidera i oni su fundamentalisti. Agresija na BiH i genocid su konkluzija.

Islamska deklaracija je agitacijska platforma, ideološki dokument, program čiji je cilj “islamizacija muslimanaˮ. Autor već u proslovu priznaje eklektični karakter deklaracije ističući kako ona “ne sadrži ideje koje bi se mogle smatrati potpuno novimˮ. Na koje ideje Izetbegović misli? Očigledno na bogati repertoar reformatorske i obnoviteljske tradicije.

Iako reformizam pokriva prilično širok semantički prostor, čini nam se kako Izetbegović sintetizira koncepte ključnih figura ovog naslijeđa, prije svega vjerskog reformizma i političkog modernizma, krećući se po liniji Afgan–Mawdudi–Qutb, da bi u mnogim tačkama koincidirao sa diskursom pokreta “Muslimanska braćaˮ (al-Iĥwān al-Muslimūn). Islamska deklaracija je svojevrstan presjek navedenih linija i, kao takva, Izetbegovićev prilog globalnoj raspravi muslimanske inteligencije o problemima muslimanskog preporoda. Ti problemi su bili presudno određeni kolonijalnim kontekstom, muslimanskom potčinjenošću i civilizacijskom dekadencijom, te laicističkim potiranjima islamskih simbola u srcima već poniženih i poraženih muslimanskih zemalja, gradova, institucija. Kako će Izetbegović i sam izjaviti u Sjećanjima: ona je upućena muslimanima svijeta, a ne muslimanima u Jugoslaviji.

Deklaracija se sastoji iz tri kraće tematske cjeline. Prva cjelina polazi od kardinalnog konstatiranja muslimanske dekadencije (Izetbegović upotrebljava izraze: zaostalost, nemoć, ravnodušnost i, nešto rjeđe, razvrat, prljavština, nepravda i kukavičluk), da bi se, bez pretjeranog resentimana karakterističnog za ostale reformističke autore, okrenuo analizi povijesnih, političkih i teoloških uzroka dekadencije, te planovima izlaska iz utvrđene stvarnosti. Stanje muslimanske potčinjenosti, s obzirom na sve privilegije koje muslimanski svijet ima, po Izetbegoviću je “nenormalno stanjeˮ. Zaostalost je pokazatelj da su islamski principi, sadržani u duhu Objave, pronevjereni. Ključne aktere ove izdaje ili devijacije, i kao takve i ključne prepreke islamskom preporodu, Islamska deklaracija lakonski reducira na dva krajnje polisemična pojma: konzervativce i moderniste. Bliže određujući pojam “konzervativciˮ, Izetbegović se upušta u oštru kritiku “staleža hodža i šejhovaˮ kao “glavnih nosilaca konzervativnog shvaćanja u muslimanskom svijetuˮ. Slijedi pomalo oštra ocjena kako su se “nasuprot jasnim stavovima o nepostojanju svećenstva u islamuˮ hodže i šejhovi ipak “organizirali kao poseban stalež koji je za sebe monopolizirao tumačenje Islama i stavio se kao posrednik između Kurʼana i ljudi.ˮ Iako olahko kritizira postojanje “posebnog staležaˮ, Deklaracija ne daje odgovor niti nudi neki plan, čak ni u dalekim nagovještajima, kako organizirati vjerski život koji bi bio u skladu s “jasnim stavovima o nepostojanju svećenstva u islamuˮ. Kako, npr., uspostaviti džematske aktivnosti; ko će, banalno kazano, preuzeti teret vjerske rutine kada se vihor revolucije stiša? Ali, za Izetbegovića je ulema od vjere napravila zanimanje, “vrlo ugodno i unosnoˮ, i oni su onaj sloj muslimanskog društva koji, na koncu, i ne želi promjene. Njima je dobro. Otuda su oni “pogrešni ljudi na pogrešnom mjestuˮ. Iz teksta se jasno vidi kako je riječ o univerzalnom problemu muslimanske povijesti i muslimanskog svijeta o čemu on manje više slijedi “Muslimansku braćuˮ i njihovu, prije svega Kutbovu, kritiku tradicionalne uleme. Ulema je dio sistema, kao takvoj joj opozicionarska ihvanijska paradigma nikad neće vjerovati.

Pod “modernistimaˮ, s druge strane, Izetbegović misli na obrazovane muslimane laicističke i nacionalističke orijentacije koji nekritički prihvataju zapadne vrijednosti. Oni su “prava nesrećaˮ muslimanskog svijeta. Njihove su reforme metodološki pogrešne jer nemilosrdno kidaju kulturno, povijesno, duhovno korijenje vlastite tradicije, uspostavljajući jedan neprirodni diskontinuitet koji se, potom, kao kakva nezaustavljiva pukotina, širi muslimanskom društvenom stvarnošću. To, na kraju, kulminira jazom između inteligencije i naroda jer “muslimanski narodi neće nikada prihvatiti ništa što je izričito suprotno islamuˮ. Cilj je, dakle, stvaranje inteligencije koja će ličiti na svoj narod, koja će islamski misliti i osjećati.

U drugom dijelu se definiraju ideološke osnove islamskog preporoda čiji je konačni cilj uspostavljanje islamskog poretka. Izetbegović, kako vidimo, ne upotrebljava riječ “državaˮ, nego dosta širi pojam “poredakˮ kako bi naglasio sintetički, organski karakter islama. Da je Izetbegovićeva vizija islamskog poretka čisti utopizam, ukazuje nam opis tog poretka kao stanja u kojem će većina konflikata koji su bili prisutni u muslimanskim društvima biti dokinuta. Islam je povijesna i metapovijesna religija u isto vrijeme. Izetbegović se bavi njenom povijesnošću. Njegova “teologijaˮ je ovosvjetska, pragmatička.

Islamska deklaracija pripada revolucionarnoj misli koja prije svega mora biti samouvjerena, a potom i konkretna i nedvosmislena. Tu se mnoge stvari podrazumijevaju, a mnoge ideje su iznesene u previše rezolutnom tonu. Pisac Islamske deklaracije sve vrijeme se kreće u idealnom prostoru principa i često zanemaruje nepredvidivost, zbrku i drčnost stvarnosti. Kod njega je riječ o rekonstrukciji i reafirmaciji temeljnih islamskih principa kakvi su dati u Objavi: vjerovanje u Boga, prirodni moral, odgovornost, društvena pravda, red, mir, učenost, otvorenost prema svijetu. Otuda Islamska deklaracija obiluje kategoričkim iskazima koji otvoreno izazivaju činjenice. U vremenu kada on piše Islamsku deklaraciju, svaki od ovih temeljnih principa je bio ugrožen. Muslimani prestaju biti muslimani. Pred ovom strašnom stvarnošću, usljed straha pred potiranjem temeljnih principa, sve ostalo gubi primat. Izetbegović se ne upušta ni u kakvu purifikaciju fundamenata, on te fundamente drži dovoljno samorazumljivim i jednostavnim. Treba ih samo živjeti i sprovesti u djelo.

U posljednjoj cjelini se pristupa praktičnim strategijama za realizaciju islamskog poretka i uspostavu islamske vlasti. Taj put striktno ide od vjerske i moralne ka političkoj revoluciji, jedna bez druge je manjkava. Vjerska i moralna obnova je pravo značenje sintagme “islamizacija muslimanaˮ. Otuda cilj deklaracije i nije stvaranje političke stranke, nego pokreta jer samo pokret “uključuje etička mjerilaˮ i “moralno angažira ljudeˮ.

Izetbegović je za onu obnovu muslimanskog svijeta koja ide kroz rad, žrtvu, napor. Slijedi razrada ideje panislamizma u afganijevskom stilu. Panislamizam, shvaćen kao “stvaranje određenih supranacionalnih strukturaˮ, po Izetbegoviću je prirodna funkcija islamskog poretka. S druge strane, panislamizam kao koncept nikad u Bosni i Hercegovini nije imao neku prođu. Islamska deklaracija je u tome izuzetak, incident.

Kakav je onda kontekst u kojem Izetbegović piše Islamsku deklaraciju u kojoj se tako odvažno zalaže za uniju muslimanskih zemalja? Da bi se to razumjelo, potrebno je, pored epohalnih napetosti i geopolitičkih promjena, imati u vidu i angažiranost tadašnjeg komunističkog jugoslovenskog establišmenta oko Pokreta nesvrstanih. Jugoslovenskom rukovodstvu je bilo stalo do dobrih odnosa sa muslimanskim zemljama koje su, kao što je poznato, činile značajan broj članica. Političke stege u odnosu na muslimansku zajednicu počinjale su popuštati, dolazi do “kontrolirane liberalizacijeˮ, a brojni muslimanski intelektualci, među kojima i izvjestan broj teologa, profitiraju od novonastale situacije. Ovaj kontekst je ključni po našem mišljenju za razumijevanje kako motivacije koja stoji iza teksta, tako i odvažnosti i naivnosti koje ga odlikuju. Slojevite i teške okolnosti u kojima su “programiˮ poput Islamske deklaracije nastajali danas se uglavnom zanemaruju. Ali kao i svaki drugi tekst, i ova deklaracija je inherentno historična. Izetbegović je mislilac u opsadi.