MUSLIMANI U VENECIJI

Bivajući sjecištem puteva, Venecija je uvijek bila i sjecište svjetova: mediteranskog i srednjoevropskog, talijanskog, njemačkog i slavenskog, kršćanskog i islamskog. Toliko je to puta ponovljeno da bi zvučalo isprazno, a da uvijek iznova ne doznamo nešto novo o tom fenomenu. Malo je poznato da su i muslimani dali svoj obol u multikulturalnom mozaiku koji sačinjava Veneciju, a među njima najbrojniji su bili Slaveni iz evropskih pokrajina Osmanskog Carstva, dobrim dijelom iz današnje Bosne kao pokrajine kojoj je Venecija najbliži trgovačko-proizvodni centar ranog novog vijeka. No, multikulturalizam i tolerancija tada ne znače isto što i ravnopravnost, kako u Osmanskom Carstvu tako ni u Veneciji. Budući da muslimani nisu mogli biti punopravni građani tadašnjih katoličkih zemalja, u Veneciji su bili smješteni u strogo odvojenu, ali velebnu palaču Pesaro na Canalu Grande – danas poznatiju kao Fondaco dei Turchi (pojam Turchi – Turci korišten je i za Turke kao narod i za sve muslimane).

Prva takva odredba donesena je 1574. godine nakon Ciparskog rata (1570–1573), kada se stabiliziraju odnosi između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, a broj osmanskih trgovaca u Mlecima naglo povećava. S izraženom namjerom da zaštite i pridošle muslimane od napada i pljačke, a domaće kršćane od navodne moralne opasnosti (spominju post petkom i subotom te poligamiju), mletačke su vlasti odredile da bi bilo najbolje sve muslimane odvojiti u jednu kuću prilagođenu njihovim potrebama. Za to je prvotno bila određena gostionica Anđelo na Rialtu (glavnoj gradskoj tržnici), ali etnički Turci su zbog internih netrpeljivosti unutar Carstva odbili živjeti s evropskim grupama. Njihov bojkot donekle je toleriran do 1619. godine, kada je, potaknuta feštom svetog Mateja, grupica iz Bosne zapucala pored crkve. Kako je večernja misa još trajala, Mlečani su bili uvrijeđeni i odlučili su premjestiti sve muslimane u spomenuti Fondaco dei Turchi na Canalu Grande. Napravljene su brojne preinake velebne srednjovjekovne palače. Povišeni su ogradni zidovi i niski prozori, zatvorena sva vrata osim jednih, a građevina podijeljena po pola na krilo za tzv. anadolsku i konstantinopolsku naciju, odnosno etničke Turke i malobrojne Arape i Kurde, i krilo za tzv. bosansku i albansku naciju, tačnije sve ostale koji su bili daleko brojniji. Danju je ulaz bio zabranjen ženama i djeci, a noću izlazak svim muslimanima slično kao i u osmanskom hanu.

Za razliku od hana, bilo je obavezno odsjedati samo u ovoj palači, što je uzrokovalo nezadovoljstvo među korisnicima. Stoga su mletačke vlasti, svjesne koristi od osmanske trgovine, korisnicima nastojale omogućiti sve blagodati života “kao kod kuće”. Unutar prostranog dvorišta palače i njenih trijema bila je uređena tržnica, postojale su zajedničke prostorije za odmor i razonodu, zasebne kuhinje i vodoopskrba, dva molitvena prostora, kupatila, zahodi, sobe sa sećijama i slično, sve uređeno alla turca. Na raspolaganju su trgovcima bili ovlašteni mešetari za turski, grčki i tzv. slavenski (schiavonesco) jezik. Valja spomenuti da je postojalo i muslimansko groblje na obližnjemu Lidu (dosl. sprud).

Važno je napomenuti da je s opadanjem i Mletaka i Osmanlija trgovina minula već u 18. stoljeću pa groblje danas više ne postoji, a palača je nakon stoljeća neupotrebe radikalno restaurirana i danas je u njoj Prirodoslovni muzej (Museo di Storia Naturale Giancarlo Ligabue). Razmišljajući o povijesti manjina, moglo bi se reći da je, nekoć radi trgovine – danas radi turizma, Venecija gospodarski jaka onoliko koliko je gostoprimljiva.

Literatura:

• Concina, Ennio. Fondaci: Architettura, arte e mercatura tra Levante, Venezia e Alemagna.
  Venecija: Marsilio, 1997.

• Luccheta, Giuliano. “Note intorno a un elenco di Turchi morti a Venezia”, Quaderni di
  Studi Arabi 15 (1997): 133-146.

• Kafadar, Cemal. “A Death in Venice (1575): Anatolian Muslim Merchants trading in the
  Serenissima”. Journal of Turkish Studies/Türklük Bilgisi Araştırmaları 10 (1986): 191–217.

• Minchella, Giuseppina. Frontiere aperte: Musulmani, ebrei e cristiani nella Repubblica di
  Venezia (XVII secolo). Rim: Viella, 2014.

• Preto, Paolo. Venezia e i Turchi, Firenca: G.C. Sansoni, 1975.

• Sagredo, Agostino; Berchet, Federico. II Fondaco dei Turchi in Venezia: Studi storici
  ed artistici, Milano: Giuseppe Civelli, 1860.

• Schulz, Juergen. The New Palaces of Medieval Venice. University Park: Pennsylvania State
  University Press, 2004.

• Strunje, Petar, Defining spaces of exchange: Venice and the Eastern Adriatic, doktorska disertacija, Università IUAV di Venezia – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2022.

• Turan, Şerafettin. “Venedik’te Türk Ticaret Merkezi”. Belleten 23 (1968): 247-283.

• Vercellin, Giorgio. “Mercanti Turchi e Sensali a Venezia”. Studi Veneziani, n.s. 4 (1980):
  45-78.