MIROVNI SPORAZUM IZ SAINT-GERMAINA

Balkanski ratovi, a zatim i Prvi svjetski rat, doveli su do kolapsa Osmanskog Carstva kao višestoljetnog državnog okvira u kojem su muslimanske zajednice na Balkanu živjele i uživale svoja religijska, socijalna, kulturna i druga prava i privilegije. Kraj Prvog svjetskog rata potvrdio je koncept nacionalnog samoodređenja i nacionalne države kao najprikladniji model izgradnje države i razvoja međunarodnih odnosa u Evropi, što je stvorilo brojne probleme za manjinske narode i zajednice čiji su status i položaj, kao i njihova prava i perspektive u novoformiranim državama postali nejasni i upitni.

Potpisivanjem Mirovnog ugovora iz Saint-Germaina – Ugovora o zaštiti manjina 10. septembra 1919. godine, muslimani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca tretirani su na međunarodnoj razini kao vjerska manjina, iako su važeće unutarnje političke odluke i opredjeljenja smatrale islam jednom od tri ravnopravne religije u jugoslavenskoj Kraljevini.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) se obavezala, temeljem čl. 10 Ugovora o zaštiti manjina, da osigura muslimanskom stanovništvu: valjanost muslimanskog vjerozakona u porodičnom i ličnom statusu, preduzme korake za imenovanje reisu-l-uleme, pruži zaštitu džamijama, grobljima i drugim vjerskim institucijama, obezbijedi sve neophodne objekte i dozvole za vakufe ili dobrotvorne institucije koje su već postojale i da neće uskratiti bilo kakvu povlasticu neophodnu za stvaranje novih vjerskih i dobrotvornih ustanova.

Za pitanje upotrebe šerijatskog prava, odnosno šerijatskih sudova važan je st. 1 čl. 10 Ugovora: “Država Srba, Hrvata i Slovenaca pristaje da, za muslimane ukoliko se tiče njihovog porodičnog i ličnog statusa donese uredbe, koje dopuštaju da se ta pitanja regulišu po muslimanskim običajima.” Ovo je značilo da se garantira nastavak rada šerijatskih sudova koji su bili državni sudovi za reguliranje muslimanskih ličnih i porodičnih pitanja.

Ovim ugovorom muslimani u Jugoslaviji: Bošnjaci, Albanci, Turci, Romi i drugi tretirani su kao jedna zajednička vjerska skupina. Zagovaranjem vjerskog a ne nacionalnog identiteta, muslimanski nacionalni i vjerski lideri procijenili su da bi u tim okolnostima ovaj smjer djelovanja imao veći i snažniji efekat.

Time su muslimani i Islamska zajednica dobili osnovu za međunarodnopravnu zaštitu njihovih ključnih institucija a naročito institucije reisu-l-uleme. Na taj način postavljena je pravna podloga da se muslimani mogu dalje boriti za svoja prava.   

Međutim, realnost na terenu je bila mnogo drugačija i kompliciranija. Tretman i stanje vakufa razlikovao se u Bosni i Hercegovini u odnosu na druge krajeve Kraljevine, pogotovo među muslimanima na jugu države: Sandžaku, Kosovu, Crnoj Gori i Makedoniji. Razlog tome je što je na području Bosne i Hercegovine važio Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova još od austrougarskog perioda koji je omogućavao bolju zaštitu muslimanskih prava.

Mirovni ugovor iz Saint-Germaina predstavlja jedan od najvažnijih međunarodnopravnih dokumenata za muslimane i Islamsku zajednicu na području Kraljevine SHS, jer im je, mada u praksi teško stjecana, osiguravao formalna prava u turbulentnom međuratnom periodu Kraljevine.