BOŠNJACI DOLAZE

Ubrzo nakon uspostavljanja austrougarske uprave u Bosni, već 1881. godine, uvedena je opća vojna obaveza u koju su bili uključeni svi mladići u dobi od dvadeset godina a koja je trajala tri godine: prvo, na prvoj borbenoj liniji, a narednih devet godina bila je obaveza rezervnog sastava. U toku Prvog svjetskog rata bošnjačke vojne regimente bile su uključene na raznim ratištima, a presudan doprinos dale su na tzv. Soškom frontu, dugom 600 kilometara i smještenom na tromeđi Austrije, Slovenije i Italije. Bošnjaci su bili glavni sudionici najveće i najduže planinske bitke u historiji koja je vođena u ekstremnim uvjetima jer je bila neprestano vođena punih 29 mjeseci (od maja 1915. do novembra 1917. godine), na kotama iznad 2.000 metara nadmorske visine, sa bunkerima od leda i gvozdenim stepenicama ukovanim u kamen, a uz koje su se bošnjački vojnici uspinjali pod punom ratnom opremom i u kojoj je život izgubilo više od milion i 200 hiljada vojnika! Iz četiri bosanskohercegovačke regimente, koliko ih je djelovalo u Prvom svjetskom ratu u austrougarskoj vojsci, izabrani su najbolji vojnici i pod imenom 4. bh. Regimente povučeni na Zapadni front, u rangu najelitnije k. und k. formacije (Schachinger, 1989, 11). Prema podacima iz tog vremena, u periodu Prvog svjetskog rata bosanskohercegovačke trupe u sastavu austrougarske vojske brojale su preko 250 hiljada ljudi.

Bošnjačke jedinice u to vrijeme podrazumijevale su sve vojnike koji su dolazili iz Bosne, bez obzira na konfesionalnu pripadnost. Unutar austrougarske vojske bošnjački vojnici isticali su se specifičnim plavim uniformama sa čakširama i fesovima (sive i crvene boje) i korištenjem noževa i buzdovana. Međutim, ono što je posebno odlikovalo Bošnjake bila je iznimna hrabrost i neustrašivost, a o čemu je sačuvano mnogo svjedočenja i arhivskih dokumenata koji se danas uglavnom mogu naći u Muzeju Soškog fronta u Kobaridu i Garnisonsmuseum u Grazu. Nijedna regimenta austrougarske armije nije dobila više ordena i priznanja za doprinos i hrabrost od bošnjačke regimente (Kubinzky, 2010, 15). Kustos kobaridskog muzeja Vojo Hibič ističe:

“Talijanima je bilo dovoljno da pred sobom ugledaju vojnike s fesovima i da se okrenu u bijeg. Time se koristila komanda Austro-ugarske vojske stavljajući tradicionalnu bošnjačku kapu i vojnicima drugih nacionalnosti. Ostalo je zabilježeno da su, u nedostatku Bošnjaka, kroz rovove na štapovima prenosili fesove, tako da bi Talijani imali na umu ko ih čeka na drugoj strani. Istovremeno, sačuvani dokumenti svjedoče o Bošnjacima kao ljudima u čijem je srcu bilo i najviše dobrote. Dijelili su i zadnji komadić kruha. Bili su ti koji su spasili najviše ranjenika s bojišnice. Slovenci i Austrijanci nisu se usuđivali izaći iz rova poslije bitke, ali su Bošnjaci svoju smionost i u tome iskazivali, prihvaćajući ranjene i noseći ih do priručnih bolnica…ˮ (Schachinger, 1989, 13).

I kad su, nakon jedanaest talijanskih ofanziva, Bošnjaci zamijenjeni jednako čuvenim “salzburškim gorskim lovcimaˮ, i “tada suˮ, prema riječima direktora Muzeja Soškog fronta, “ostavljeni mujezini koji su učenjem ezana stavljali na znanje Talijanima da su Bošnjaci tu negdjeˮ (Schachinger, 1989, 14). U selu Log pod Mangartom, u pozadini najviše kote Rombon (2.208 m.n.v.) bila je sagrađena 1916. godine prva džamija na slovenskom tlu.

Skoro pet hiljada Bošnjaka izgubilo je život na području Slovenije u toku Prvog svjetskog rata. Na vojnom groblju Log pod Mangartom ukopana su 102 bošnjačka vojnika. Zalaganjem tadašnjeg slovenačkog muftije dr. Nedžada Grabusa i uz podršku države Slovenije, križevi koji su u vrijeme Kraljevine SHS postavljeni nad mezarjima Bošnjaka zamijenjeni su nišanima 2007. godine, a 2012. godine podignut je i spomenik poginulim vojnicima sa područja BiH, rad slovenskog kipara bosanskohercegovačkog porijekla Mirsada Begića.

Oko osam stotina bošnjačkih vojnika koji su bili pripadnici nekadašnje 19. pješadijske regimente austrougarske vojske, sahranjeni su na Vojničkom groblju Lang-Lebring pored Graza. Svake godine posljednje nedjelje u mjesecu oktobru na tom mjestu se obilježava tzv. Bošnjačka nedjelja (Bosniakensonntag) u spomen na sve poginule borce austrougarske vojske u Prvom svjetskom ratu, porijeklom iz Bosne, svih konfesionalnih pripadnosti. Pripadnici bošnjačke regimente bili su smješteni sve do 1914. godine u Dominikanskoj kasarni u Grazu i tu se nalazio jedan orijentalni café, a za potrebe vojnika islamske vjeroispovijesti bila je osigurana služba vojnog imama (Kubinzky, 2010, 15).

U čast bosanskohercegovačkih pješačkih regimenti koje su bile u sklopu austrougarske vojske i njihove iznimne hrabrosti, austrijski kompozitor Eduard Wagnes komponirao je 1895. godine u Grazu vojni marš pod naslovom “Bošnjaci dolazeˮ (Die Bosniaken kommen). To je jedan od najpopularnijih vojnih marševa koji se svira i danas u posebnim prilikama i tradicionalni je marš 1. bataljona veze austrijske vojske.

Literatura:

• Prof. dr. Karl-Albrecht Kubinzky, “1895: Die Bosniaken kommenˮ, BIG (Bürger:inneninformation), Graz, 2010, 14-15.

• Werner Schachinger, Die Bosniaken kommen, Elitetruppe in der k.und k. Armee 1879-1918, Graz-Stuttgart, 1989 (prijevod s njemačkog: O. Mujkanović, Lovran, 1996).