NESLUŽBENI OSMANSKI KONZUL U DUBROVAČKOJ REPUBLICI: DUBROVAČKI EMIN

               U Dubrovnik su stalno dolazili osmanski podanici iz Bosanskog ejaleta. Većina ih se kratko zadržavala, ali bilo je i onih koji su, uglavnom iz poslovnih razloga, duže boravili. Naprimjer, arhivske knjige Državnog arhiva u Dubrovniku, u koje su upisivani najmoprimci državnih poslovnih prostora, pokazuju da su u prvoj polovini 17. stoljeća u Kovačkoj ulici u gradu radili bosanski kovači i kazandžije: Elez Babo, Mustafa, Abdija, Ahmed, Sanko i Ramo. Bosanski trgovci i putnici stanovali su u unajmljenim gradskim stanovima, u jednom gradskom hanu i u hanu i drugim općinskim kućama u istočnom predgrađu Ploče. Nažalost, o njihovu životu i radu u Dubrovniku ne zna se ništa.

            Arhivski spisi više govore o ljudima iz Bosne koji su boravili u Lazaretima na Pločama, izgrađenim 40-ih godina 17. stoljeća. Najviše se spominju stalni stanovnici Lazareta, emini, osmanski carinici, koji su bili poznati kao “dubrovački eminiˮ.

            Emini su počeli dolaziti u Dubrovnik u drugoj polovini 15. stoljeća, a do izgradnje Lazareta stanovali su unutar gradskih zidina. Carinu su ubirali na Pločama, gdje je završavao poznati karavanski put. Seobom u Lazarete na Pločama dobili su nekoliko vrlo važnih dužnosti, tako da je njihova prvotna uloga carinika zapravo postala najmanje važna.

            Emini su bili zaduženi za mir i red među osmanskim podanicima koji su u Lazaretima držali karantenu, a njih je uvijek bilo najviše. U sporovima između osmanskih i dubrovačkih trgovaca djelovali su kao miritelji i tako u začetku sprečavali razbuktavanje sukoba. Po potrebi su svjedočili u korist Dubrovčana. Zastupali su interese osmanskih podanika i bili ovlašteni pritvoriti one koji su na dubrovačkom području počinili nedjelo. Pritvor se nalazio u eminovu stanu, gdje su počinitelji nedjela čekali da po njih dođu osmanski vojnici i odvedu ih kadiji na suđenje. I Osmanlije i Dubrovčani smatrali su emine neslužbenim osmanskim konzulima u Dubrovačkoj Republici.

            Emini su bili domaći ljudi iz Bosne i Hercegovine. Poznavali su Dubrovnik i lahko se sporazumijevali s Dubrovčanima. Mandat im je trajao od šest mjeseci do godine dana, a stizali su u pratnji posluge i pisara, s pismom preporuke i darom dubrovačkim vlastima, obično tepihom. Da obilježe njihov dolazak, vlasti bi ih počastile ručkom čiji je glavni sastojak bila janjetina.

            Od konca 17. stoljeća Osmanska Država je prihode od carine u Dubrovniku dodijelila bosanskohercegovačkim vojnim posadama za plaće. Od tada su na Pločama radila dva emina, a najčešće su dolazili iz Trebinja, kao i iz Ljubuškog, Počitelja, Krupe i Ključa.

            Lazareti, koji su i dan-danas sačuvani, sastoje se od deset zgrada, devet su prizemnice, a emin je stanovao u jedinoj jednokatnici površine sedamdesetak četvornih metara, koja je po njemu dobila nazive “Eminova kućaˮ i “Eminov lazaretˮ. Dubrovačke vlasti su u potpunosti poštivale eminovu privatnost, to jest autonomiju neslužbenog osmanskog konzulata. U Eminovu kuću su slale ljude jedino kad je trebalo popraviti krov, prozore ili pod i očistiti ognjište i nužnik. Za razliku od ostalih kuća u Lazaretima, Eminova je imala prostor za kupanje popločan kamenim pločama.

            Vrlo je mnogo spisa koji pokazuju da su emini u Lazaretima imali pune ruke posla, ali vrlo malo znamo šta su u slobodno vrijeme radili. Škrti podaci govore da su rado sudjelovali u dubrovačkim vjerskim i kulturnim događajima. Naime, išli su u gradsko kazalište i dolazili na procesiju zaštitnika Dubrovnika sv. Vlaha i na druge vjerske procesije, koje su promatrali iz raskošne palače Sponze. 

            Godine 1644. u gradu je preminuo pisar Mustafa koji je takozvane “dubrovačke mladiće jezikaˮ, buduće dragomane, učio osnove osmanskog turskog jezika. Dubrovačke vlasti predale su njegovo tijelo eminu Fazli-agi. Tijelo je u Eminovoj kući pripremljeno za pogreb, a pokopano je u hercegovačkom mjestu Carina (danas Ledenice), u neposrednoj blizini dubrovačke granice. Pošto su troškove cijelog obreda platile dubrovačke vlasti, emin im je izdao potvrdu, koja u prijevodu dubrovačkog dragomana glasi:

            Spenze koje su pošle na pokojnika: najprije okupo 120 akči; ko je vodu livo na njega 60 akči; za molitvu 80 akči; za mujezina efendiju 80 akči; imamu koji mu je dženazu klanjo 120 akči; oni koji ga je očistio 200 akči; koji mu je molitvu svršio 240 akči; osmerica koja ga su nosili 320 akči; onim koji mu su grob iskopali 80 akči; oni koji je hodio prid mrcem do Carine 160 akči; (halva) za razdijeliti za dušu 120 akči; i na grobu ko mu će činiti molitvu 80 akči...

            Reklo bi se da su Dubrovčani postupili humano prema čovjeku kojeg su dobro znali. Međutim, tim su činom zapravo htjeli odagnati svaku sumnju na pravi uzrok smrti pisara Mustafe. Mora biti da se Mustafa bavio špijunažom. Može biti i da je otkrio nešto što je ugrožavalo dubrovačke interese. Zato su dubrovačke vlasti na tajnoj sjednici donijele odluku da će ga ubiti otrovom. Spis koji govori o mračnoj strani dubrovačke povijesti iznimno je vrijedan jer je jedini sačuvani dokaz o vršenju islamskih vjerskih obreda u Eminovoj kući.

            Kroz Lazarete na Pločama prošlo je vrlo mnogo emina različitih karaktera. Prema tvrdnjama Dubrovčana, pojedini su bili lijeni i zlonamjerni. Bosanski beglerbezi takve bi smjesta smijenili: Ti, koji si minuti (bivši) jemin na ime Sulejman, bivši zadijevo s mlogijem stvarmi trgovce i onijeh koji su dohodili i prohodili i vazda si na skando pristajo i bio uzrok od skandala i izradi jer se nijesi dubrovačkoj gospodi poklonio, jesi dignut, a na tvoje mjesto bi drugi čovjek određen...

            Sušta suprotnost Sulejman-agi bili su Osman-aga i Mehmed-aga, srčani emini koji su u teškim trenucima za Republiku učinili sve što su mogli da pomognu Dubrovčanima.

            Koncem 1751. godine u dubrovačku luku uplovili su tripolitanski gusari s plijenom, mletačkom trabakulom, a za njima mletački brodovi koji su ih progonili. Mlečani su tražili da im Dubrovčani predaju gusare i optužili ih da sarađuju s tim morskim razbojnicima. Dubrovačke vlasti im nisu htjele udovoljiti jer su ionako jedva održavale prijateljske odnose s tripolitanskim namjesništvom, čiji gusari nisu slušali sultana i bili su stalna prijetnja dubrovačkim brodovima. Mlečani su se iz osvete iskrcali na otočić Lokrum u neposrednoj blizini Grada, kao i na druge dubrovačke otoke, gdje su nemilice sjekli šumu i zlostavljali stanovništvo, a čak su i bombardirali sam Grad.

            Emini Osman-aga i Mehmed-aga bili su istinski zgranuti i aktivno su se uključili u odbranu Dubrovnika. Mehmed-aga u više je navrata pokušao doveslati do mletačkih brodova, pokušavao je i do Lokruma, ali su ga otjerali pucnjavom. Na kraju je uspio doći do glavne odgovorne osobe, mletačkog kapetana Jadrana, i u lice mu sasuo: “Došo sam za učinit znat vami, zapovjednicim od galija i galeota mletačkijeh, da ako sutra za vazdan ne budete ustavit se od vašega djelovanja suprotiva plemenitom atnami od mira..., da će se dat haber arzima i mahzarima na Slavna Vrata, kojim ćete teško odgovarat.” Drugi emin – Osman-aga – također se dao u potragu za mletačkim kapetanom Jadrana i pronašao ga na dubrovačkom otoku Mljetu. Uzrujano je vikao da mletačka nedjela vode ravno u rat. On, emin, postavljen je na Ploče isključivo da pomaže Dubrovčanima, brani ih od nasilja i bosanskog namjesnika i Portu obavještava o svakoj šteti koja je Dubrovniku nanesena. Prijetnja je urodila plodom, Mlečani su se povukli s Lokruma.

                    Tripolitanski gusari napustili su dubrovačke vode u proljeće 1752., a mletačko-dubrovački spor trajao je sve do ljeta 1754. godine. Sukobljene strane tada su pozvane na pregovore na dvor bosanskog beglerbega u Travniku. Pregovori su se odvijali u korist Dubrovčana i završili potpisivanjem poznatog Travničkog sporazuma. Svemu tome bitno su pridonijeli emini Mehmed-aga i Osman-aga koji su, izlažući se pogibiji, u dvije i pol godine napisali bezbroj izvještaja o mletačkom nasilju na području Dubrovačke Republike.