FRAGMENTI IZ KORESPONDENCIJE REISA ČAUŠEVIĆA SA DRŽAVNIM VLASTIMA

Prošlo je gotovo čitavo stoljeće od objavljivanja knjige Islam i temelji političke moći (1925) iz pera istaknutog egipatskog učenjaka Alija Abdurrazika. Ovo djelo svojevremeno je signaliziralo historijsku prekretnicu, te i danas izaziva žestoke reakcije i predmet je brojnih rasprava. U najkraćem, Ali Abdurrazik tvrdi da islam ne zagovara specifičan oblik vladavine. Ovaj znameniti autor svoju kritiku upućuje onima koji vjerozakon koriste za političke proskripcije jednako kao i vladarima kroz historiju kojima je hilafet potvrđivao legitimitet:

Ne postoji niti jedan vjerski princip koji zabranjuje muslimanima da sarađuju s drugim narodima u ukupnom poduhvatu društvenih i političkih nauka. Ne postoji princip koji ih sprečava da demontiraju ovaj zastarjeli sistem, sistem koji ih je ponizio i potčinio, zgnječivši ih svojom gvozdenom šakom. Ništa ih ne sprečava da izgrade vlastitu državu i vlastiti sistem vlasti na osnovu prošlih konstrukcija ljudskog razuma, sistem čija je čvrstoća izdržala test vremena, za koje se iskustvo nacija pokazalo efikasnim (Abdel Razek, 2013).

I dok je Ali Abdurrazik na svoj način branio ideje iznesene u svom revolucionarnom eseju, s druge strane Sredozemlja na udaljenosti od oko dvije hiljade kilometara, koju godinu prije, bosanskohercegovački reisul-ulema Džemaludin Čaušević praktično se (iz)borio s ovim problemom. Sve ono što je spadalo u oblast islamske vjerske prakse a bilo osporavano ili nametano od tada aktuelne domaće vlasti, Austro-Ugarska Monarhija je ranije legitimizirala, i to drage volje.

U Čauševićevom dopisu upućenom Visokoj pokrajinskoj upravi 09. marta 1922., “Nošenje službene odore i skidanje kape za vrijeme službeˮ, Čaušević apelira na ukidanje mjera koje planira uvesti ministar saobraćaja Velizar Janković, za koje ovaj ministar kaže da “ko god im se ne bi pokorio, ima se odmah otpustiti od službeˮ. Ove mjere odnosile su se na kodeks odijevanja službenika Direkcije pošta i telegrafa u Kraljevini SHS. Prema njima, službenici su dužni “da nose službenu odoru i mjesto fesa ili šajkače imaju obući kapu sa strehom (štitom)ˮ, kao i to da “moraju skidati kapu pri ulazu u kancelarijuˮ. Naravno, Čaušević je svoj dopis prvo uputio na adresu Direkcije koja je usvojila ovaj pravilnik, no, kako nakon izvjesnog vremena nije dobio nikakav odgovor, obratio se sljedećoj nadležnoj instanci. Ustvrdio je besmislenost i tendenciozno nametanje ovakvog oblika “jednolične nošnjeˮ, jer za muslimane, “iako nije zabranjeno nositi kapu sa strehom, to ne odgovara ni vjerskim običajima ni ovdašnjim prilikamaˮ. Čaušević se pritom poziva na rješenja koja je devet godina ranije donijelo Ratno ministarstvo u Beču. Ovo austrijsko ministarstvo uvažilo je Čauševićev prijedlog kao reisul-uleme i uvelo “mjesto crvenoga lugasti fesˮ nakon što je odustalo od uvođenja “obične vojničke kape sa strehomˮ. Čaušević napominje da se ovo austrijsko ministarstvo nikada nije maliciozno naslanjalo na njegovo tumačenje izvornih islamskih propisa da bi stavilo van snage “baš ono što kao vjerski poglavica izričito preporučuje vladiˮ.

Pod ovim Čaušević misli na svoju korespondenciju s austrougarskim zapovjednim generalom i zemaljskim poglavarom u Bosni i Hercegovini (kommandierender general und landschef) Sarkotićem, koju su karakterizirali blagovremeni odgovor na dopis, redovna obavještenja o procesu razmatranja, i, naposljetku, udovoljavanje svim zahtjevima koje je Čaušević upućivao u svojstvu “vjerskog poglavice bosanskohercegovačkih muslimanaˮ, a koji su o tumačenju vjere i vjerskih propisa. Tačnije, riječ je o dopisu iz septembra 1915. godine u kome se Čaušević žali na nepropisno tretiranje i neumjesne postupke vojnih službenika i bolničkih uprava prema muslimanskim vojnicima. Navodi problem vjerskog kupanja, ukop po “inovjerskim obredimaˮ, čak i to da se vojnici muslimani u samrtnim časovima prisiljavaju na “obrtanje u vjeriˮ od strane kršćanskih svećenika. Spominje i to da im se “psuje ono što im je najsvetijeˮ a da ishrana uključuje svinjsko meso. Ide se toliko daleko da se muslimanskim vojnicima, nakon što odbiju jesti hranu koja je muslimanima zabranjena, govori kako je takvu ishranu odobrio sam reisul-ulema. Odgovor na ovaj dopis Čaušević je primio nakon devet dana, i u njemu se navode sljedeće odluke muslimanskim vojnicima: dozvola “pohađanja džamijeˮ, dozvola vjerskog kupanja, zabrana “inovjerim sveštenicimaˮ da u bolnicama dolaze u dodir s muslimanskim vojnicima, kao i zabrana da ih oni ukopaju, i – što je najvažnije – pojašnjenje kako reisul-ulema Čaušević nipošto nije dozvolio da muslimanski vojnici “smiju jesti krmetinu, niti se to uopće dozvoliti smijeˮ. Prema tome, ne samo da je udovoljeno svim zahtjevima reisul-uleme Čauševića, nego je on i redovno primao povratne informacije tokom nepuna tri mjeseca koliko je ukupno trajao proces razmatranja. Pa tako, general Sarkotić obavještava kako “vrhovno zapovjedništvo vojske je u pogledu obdržavanja muslimanskih vjerskih obreda svoje odredbe učinilo i na strogo obdržavanje uputiloˮ, ili se, pak, ograđuje od eventualnih propusta navodeći da, ukoliko ih ipak bude, to se “ima pripisati osebujnoštima ratnih odnošaja, nikako ne zloj namjeri ili hotimičnom izigravanju ovih odredbiˮ.

Prema ovome što smo prethodno iznijeli, nije nimalo začuđujuća Čauševićeva ocjena domaće vlasti kao one koja “bagateliše islam svojim pokušajima da se unese bespotrebna konfuzija među ionako zbunjeni bosanskohercegovački muslimanski narodˮ. Očekivano je bilo da će Čaušević u tom slučaju preferirati austrougarski način vladanja “u čijem okrilju su muslimani tako se lijepo mogli u svojoj svetoj vjeri sačuvati, da u tom pogledu ni danas nisu ništa slabiji, nego i ona njihova braća, koja žive pod hilafetskom upravomˮ. Štaviše, Čaušević navodi da su “muslimani kroz protekle četiri godine pretrpili više ispada na svoje svetinje, nego za 45 godina tuđinske upraveˮ; ili da su “muslimani mogli pod tuđinskom upravom da sačuvaju svoje vjerske običaje, što više nije se niko smio ni usuditi, da ih sili, da protiv vjerskim običajima oblače te kape ili skidaju fesove pri pozdravu, pa se sada u čudu pitaju: kako je došlo da jedna skroz jezuitska država kao što je bila Austrija, ima više obzira prema vjerskim običajima muslimana, nego jedna demokratski uređena država?ˮ

Podsjećanje na ovu Čauševićevu korespondenciju doprinosi traganju za odgovorom na jedno važno pitanje, a na koje je Abdurrazikov esej iz 1925. godine svratio diskusiju koja traje do danas: kako bi se muslimani trebali organizirati kao zajednica?