JEDAN PRIMJER BRATSTVA I SLOGE IZ 1914. GODINE

Muhamed Džemaludinović

Kod nas se u novije vrijeme posvećuje mnogo pažnje proučavanju našeg političkog razvitka u XIX i XX vijeku. U tome pravcu objavljen je veći broj studija koje se odnose i na najnoviju historiju Bosne i Hercegovine. U okviru tih studijskih radova mnogo je raspravljano i o događajima oko Sarajevskog atentata, pa se tako prikazivale i protusrpske demonstracije koje su počele u Sarajevu odmah poslije atentata isti dan navečer, a onda se proširile i u neke gradove u unutrašnjosti. (...)

Kakav značaj treba dati ovim demonstracijama, tko je iza njih stajao, od kakvih su se elemenata regrutirali učesnici, jasno proizlazi iz Kranjčevićevih zapamćenja. On je demonstracije gledao. „Naprijed je“ - veli - „išao jedan dobro obučen čovjek sa spiskom kuća ili dućana koji su srpski i koje treba napasti i sve u njima uništiti. Niko od Srba ko nije bio u spisku nije ni stradao. Na čelu povorke nošena je slika Franje Ferdinanda i Franje Josipa, a za demonstrantima je išla policija, koja ih je čuvala i pazila da ih ko ne omete u njihovom  'patriotskom' radu. Iza policije dolazila je vojska, koja je opkoljavala uništenu robu iz dućana i porazbijani namještaj iz kuća i čuvala od pljačke. Demonstranti su uglavnom bili ološ, koji je policija pokupila sa ulica Sarajeva i držala u zatvoru za vrijeme bavljenja Franje Ferdinanda, jedno da bi izgled Sarajeva bio ljepši, a drugo da se ne bi desio kakav nered, jer je taj ološ znao da se napije pa na ulici da izazove strku kada se razgalami ili potuče. Sada je taj ološ bio pušten, i njemu je povjereno da javno pokaže gnušanje Austriji odanoga naroda nad zločinačkim ubistvom austrijskog prijestolonasljednika i njegove  supruge. Ološ, ljut zbog sjedenja u zatvoru bez ikakve krivice, svetio se nedužnim građanima, pa je divljački sve uništavao, a što je vrednije mogao dohvatiti, to je odnosio, da ublaži svoju veliku žalost za Franjom Ferdinandom.“

Drugi jedan od nekadašnjih predstavnika revolucionarne jugoslovenske omladine Drago Ljubibratić ocjenjujući ove demonstracije kaže: „Nisu to bile demonstracije muslimanskog i hrvatskog stanovništva, kako se s austro-ugarske strane tvrdilo, već najnižeg ološa, u kome je bilo pripadnika raznih vjera.“ Isti autor dalje citira Gluckov podatak, prema kojem su pred rulju, kada je pošla u Pirušu - jednu srpsku četvrt - istupili Muslimani i izjavili, da samo preko njihovih leševa mogu preći na njihove komšije Srbe („Gavrilo Princip“, str. 237.).

Kada se govorilo o tim demonstracijama svim je, međutim, autorima koje smo spomenuli promaknuo jedan detalj, koji je toliko važan da se ne bi smjelo dozvoliti, da se zaboravi. Jedini je Hadži Murat efendija Šećeragić u jednom svom govoru održanom u ustavnoj debati u našoj Ustavotvornoj skupštini u Beogradu 1945. godine pokušao da taj detalj istrgne iz zaborava.

Riječ je o javnoj osudi protusrpskih izgreda. Te je izgrede odmah po atentatu oštro žigosao organ  Udruženja bosansko-hercegovačke ilmije „Jeni misbah“ u posebnom članku svoga glavnog urednika Sakiba Korkuta. U prvom broju toga lista, izašlom neposredno iza atentata dana 2. jula 1914. godine (godina III, broj 14) izašao je članak, u kojem se pored ostalog kaže:

„Nu ne možemo prešutjeti onih, što navališe na privatnu svojinu pojedinaca i zaboraviše se tako i toliko, da oskvrnuše čak i svetinju kućnjeg praga. To je vandalizam i varvarstvo, koje se ne da ničim ispričati, i mi ga osuđujemo naročito s toga, što se je u rulji ovih razbijača nalazio i dobar postotak muslimana, pa makar i iz najnižih slojeva.

Privatna svojima mora svakom muslimanu biti sveta i neprikosnovena, i navala na tuđu svojinu -  ma bila ta navala slična i paljenju spahijskih sijena, žita i čardaka - nije i ne može biti ništa drugo, nego li direktno i grubo gaženje islamskih propisa.

Mi se stoga ograđujemo proti nepromišljenom i neislamskom postupku ovih razbijača i osjećamo svojom dužnošću zamoliti svu braću muslimane, da se u buduće svakom prilikom sustegnu od ovakvih ispada. To nas samo ponizuje.“

Korkut je za ovu svoju akciju imao punu podršku reis-ul-uleme. U svom čuvenom govoru na sjednici Ustavotvorne skupštine od 21. aprila 1921. godine Korkut o tome doslovce kaže:

„Nisam bio sam. Kad su predsjednik vlade, civilni adlatus ondašnji i njegov sekcionšef za prosvjetu došli reis-ul-ulemi i pitali može li otpustiti Korkuta iz redakcije i može li se izbaciti ćirilica iz „Misbaha“, onda je reis-ul-ulema izjavio ovo: 'Ja se od slova do slova solidarišem sa piscem i izjavljujem da nosim punu odgovornost, jer sam mu ja dao uputu da tako piše.'

Kazao sam već da sam kao glavni urednik pisao po instrukcijama udruženja... A šta je bio odgovor na zahtjev vlade? Reis-ul-ulema je odgovorio, da me ne može otpustiti, a ja sam na zahtjev vlade o ukidanju ćirilice odgovorio na taj način, što sam dao uvodni članak u idućem broju štampati ćirilicom, ito cicerom.“  („Pravda“, glasilo Jugoslovenske muslimanske organizacije, broj 46/284 od 28. aprila 1921.)....

Izvor: 

• Muhamed Džemaludinović (Muhamed Hadžijahić), „Jedan primjer bratstva i sloge iz 1914. godine“, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u FNR Jugoslaviji, XII/1961, br. 10-12, str. 406-408.