VELIKI BOSANCI - VELIKI VEZIRI

Točak povijesti vrlo često pokreće određene ličnosti, ispisuje njene značajne dionice, mijenja i usmjerava historijske tokove, obilježava epohe koje se prepoznaju prema njima. Otuda su neki skloni kazati da je povijest carstava ponajlakše spoznavati kroz biografije historijskih ličnosti. Svaka priča o Osmanskom Carstvu neizostavno nameće nekoliko imena bez kojih je nezamisliva njegova povijest. To su: osnivač Gazi Osman, sultan Mehmed – poznatiji kao Fatih (Osvajač) i Sulejman – poznatiji kao Zakonodavac (Kanuni). Oni su simboli i personifikacija imperije i njene moći. Ta moć ostvarivana je izgradnjom institucija, poštivanjem sistema vrijednosti u kojemu su participirali i drugi narodi kroz učešće pojedinaca neturskog etničkog porijekla, zalažući se za ono što je državnu strukturu činilo čvršćom i moćnijom, doprinosili snazi Imperije. Putem pažljivog odabira predisponiranih mladića za pojedine službe diljem Osmanskoga Carstva, posebno na njegovom evropskom dijelu, čiji dio i Bosna, njihovog daljeg obrazovanja država je gradila institucije koje su presudne za prosperitet Imperije u vrijeme njenog uspjeha u klasičnoj eri Osmanskog Carstva. U tom razdoblju, kao što je to bilo i kasnije na različitim nivoima i službama, značajan doprinos dali su Bosanci, čiji putevi i dosezi do “carskih visinaˮ su bili slični. Među prvim značajnijim ličnostima na najvišim državnim položajima, u relativno kratkom vremenu, našli su se: Ahmed-paša Hercegović, Atik Ali-paša, Rustem-paša, Mehmed-paša Sokolović. Ono što su istaknuta imena sultana u domenu povijesne i imperijalne simbolike, to su u administrativno-upravnom poslije sultana njihovi prvi podređeni, veliki veziri, hijerarhijski najznačajnije ličnosti državne operative. Oni su obilježili približno jedno stoljeće Imperije i u njenom usponu predstavljali nosive stubove Carstva.  

AHMED-PAŠA (STJEPAN) HERCEGOVIĆ (1456–1524)

Potomak velikaške bosanske feudalne porodice Kosača, sin hercega Stjepana i majke Barbare (njegove druge žene Bavarke i Witelsbahške kneginje), rođen je u Herceg-Novom, prema najnovijim rezultatima historijske nauke, 1456. godine. Kao plemić obrazovan je i odgajan u Dubrovniku. Na sultanski dvor dospio je između decembra 1473. i ljeta 1474. godine sa svojih 17,5 godina, potpuno dobrovoljno, a ne kao “zarobljenikˮ i “zalogˮ svoga oca hercega Stjepana Vukčića Kosače ili brata Vlatka. Naime, decembra 1473. posljednji put spomenut je pod svojim rođenim imenom Stjepan, a septembra 1474. godine pod novim imenom Ahmed. Iako je prihvaćeno da je umro 21. jula 1517. kod (H)Alepa, u Siriji, ima indicija da se to ipak dogodilo 1524. godine. Naime, 6. augusta 1524. na zahtjev Porte u Dubrovniku provođena je istraga o dobrima Ahmed-paše “ubijeng u Kairuˮ, gdje je po svoj prilici bio namjesnik nakon posljednjeg vezirskog položaja 1516. godine. U šest do sedam decenija života (61 ili 68 godina), ovisno od toga šta prihvatimo kao godine rođenja (1456. ili 1459.) ili smrti (1517. ili 1524.), smještena je jedna rijetko bogata biografija, prepuna uspona i padova, u kojoj je životno bogatstvo kretalo od zapovjednika do namjesnika, velikog vezira, državnika, diplomate do pjesnika. Dolazak u Istanbul bio je motiviran zaštitom svojih imovinskih i nasljednjih prava pred rastućim apetitima sve agresivnijeg (polu)brata Vlatka. Vrlo rano zadobio je simpatije sultana Mehmeda II koji je 21. maja 1477. lično intervenirao kod Dubrovčana da mu učine dostupnim sredstva koja mu je otac ostavio testamentom, a Dubrovčani blokirali, rukovodeći se prisnijim vezama sa Stjepan/Ahmedovim (polu)bratom Vlatkom, skrbnikom u vrijeme maloljetstva. Blagonaklonost sultana prema Ahmedu potvrdila se već naredne godine kada mu je sultan sa svega 22 godine dodijelio ulogu državnoga zastavnika (mir-i alem) u pohodu na Skadar. Ta uloga vjerovatno je i dio strategije od obostrane koristi. Jedan od važnih momenata u njegovoj biografiji je 1484. godina, kada je postao zet sultana Bajazida II, što je bio dodatni vjetar u leđa mladom i perspektivnom Ahmed-paši. Uspjesi započeti još prije stupanja novog sultana (1481) samo su ubrzali napredovanje u karijeri. Od tada počinju uspjesi i povremeni padovi Ahmed-paše: sandžak-bega (Hamidije, Hudavendigar, Burse i Galipolja), beglerbega Anadola (1486, 1490, 1492). U dva navrata kao beglerbeg anadolskog dijela carstva poražen je i zarobljavan u ratovima s memlučkim sultanima i u Kairu proveo po godinu dana u zatočeništvu (1486–87, 1490–91). Nakon prvog zarobljeništva unaprijeđen je u zvanje potkupolnog vezira (kubbe vezir), što znači drugi vezir u hijerahiji. Nakon te pozicije postao je zapovjednik mornarice (kapudan-i derya) u vrijeme kada je njegov sunarodnjak Atik Ali-paša bio veliki vezir. Nakon imenovanja velikim vezirom 1497., na toj se poziciji nalazio najmanje pet puta (1497–1498, 1502–1506, 1511, 1512–1514. i 1515–1516), a prema nekima i šest (1497, 1502–1503, 1505–1506, 1511, 1512.1514, 1515–1516). Posljednja pozicija koju neki izvori spominju je “beg Kairaˮ. U sjeni administrativno-upravnih sposobnosti i uspjeha manje su vidljive dvije osobenosti Ahmed-paše: dobrotvorna i pjesnička. Sagradio je i uvakufio džamiju i imaret nekadašnjem mjestu Dil Iskelesi, kojemu je on dao ime kasaba Hersek (kasaba Hercegovina), džamiju u Kešanu nedaleko od Jedrena, zemljišne posjede u korist svojih zadužbina (imaret, han, džamija, česme i hamame). Legate je sagradio 1508. a pravno verificirao vakufnamaom 1511. godine. Neki autori spominju medresu i mekteb Ahmed-paše Hercegovića ali se o tome ne zna ništa, čak ni mjesto gdje su se nalazili. I njegovo turbe prilično je u zapušteno i pored toga što je bio veliki vezir i to pet ili šest puta. Ahmed-paša Hercegović, jedan je od od prvih bosanskih pjesnika divanske poezije u drugoj polovini 15. i početkom 16. stoljeća.

ATIK ALI-PAŠA ILI HADIM ATIK ALI-PAŠA (1459–1511)

Drugo je veliko i vrlo uspješno lice naših prostora koje, osim što je savremenik ujedno je “pratilacˮ Ahmed-paše Hercegovića u mnogo čemu. Rođen je u selu Drozgometva (Buturovići) u nahiji Saraj, danas administrativno općina Hadžići kod Sarajeva. Kao mladić od nekih petnaestak godina regrutiran je u janjičarski podmladak kroz koji je prošao potrebne faze obrazovanja i edukacije u Enderunu – Dvorskoj školi za pitomce, gradio dalju vrlo uspješnu karijeru od age Carskog dvora do velikog vezira. Na tom putu prošao je funkcije sandžak-bega, beglerbega Karamana (1482), beglerbega Rumelije, i najzad dospio do položaja velikog vezira 1501–1503. a potom 1506–1511. godine. Rijetki su sretnici koji su ostajali toliko dugo na pozicijama velikog vezira u kontinuitetu. Dva Bosanca su se jedno vrijeme smjenjivali na položaju velikog vezira. U mnogo čemu njihova karijera imala je dodirnih tačaka. Skupa sa svojim sunarodnjakom Ahmed-pašom Hercegovićem, gotovo dvije decenije je upravljao carstvom (1497–1516).

Sve su prilike da je izaslanik Carskog dvora “kapidži Aliˮ bio upravo kasniji Ali-paša sa svojih nepunih tri decenije (27 godina) života. Kada je napunio tri decenije imenovan je zapovjednikom Carskog dvora (kapu-aga), koji je imao nadzor nad svim poslovima unutar Dvora kao šef protokola gdje je ostao do kraja vladavine sultana Mehmeda II (1451–1481). Nakon toga dobio je poziciju beglerbega Karamana koju mu je dodijelio sultan Bajazid II s kojim je bio u vrlo bliskim odnosima još prije dolaska na sultanski prijestol. Za vrijeme službe na Dvoru, uvezao se sa svojim sunarodnjacima Ahmed-pašom Hercegovićem, Sinan-pašom Borovinićem, koje je povezivalo zajedničko porijeklo i zajednički jezik. Osim veza na Dvoru, Ali-paša i njegova služba značajno su utjecali na položaj i afirmaciju njegovih srodnika u rodnom kraju. Ali-pašin brat Mustafa ušao je u red begova a rođak Jusuf Bosna i Sulejman, također, uživao timar visoke vrijednosti. Uz lojalnost državi, Ali-pašin položaj itekako je utjecao da njegovi rođaci Radin i Milovac dobiju timare zapaženih vrijednosti, premda su ostali u svojoj vjeri.

Doprinos Ali-paše Carstvu moguće je pratiti na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu. Na unutrašnjem planu odigrao je značajnu ulogu u sukobima između Bajazida II i princa Džema kao i u gušenju ustanka kizilbaša u Anadoliji, u kojem je poginuo. Bio je uspješan organizator i rukovoditelj vrhovne uprave Carstva. U upravi se oslanjao na službenike bosanskog porijekla s kojim je dijelio zajednički jezik i mentalitet. Na vanjskopolitičkom planu zaslužan je za pozitivan ishod u korist Carstva protiv koalicije zapadnih zemalja i primirje s Venecijom 1503. godine. Pod njegovim vodstvom postignuti su značajni uspjesi na području Kilikije i Peloponezu. Kao veliki vezir, pokazao se uspješnim i vještim diplomatom u pregovorima s Venecijom, Svetim Rimskim carstvom, Dubrovnikom.

Za razliku od svoga prethodnika Ahmed-paše Hercegovića, koji se isticao i na književnom polju, Ali-paša se znatnije istakao na dobrotvornom planu, izgradnjom monumentalnih sakralnih i drugih privrednih i edukativnih zadužbina. Najpoznatija je džamija u Istanbulu na Čemberlitašu (1497), zatim medresa, imaret, mekteb, biblioteka. U Kargumruku u Zindžirlikoyu također je sagradio džamiju završenu 1512., medresu, džamiju u Jedrenu, imaret u Bursi, nekoliko mekteba za djecu u Moreji. Za svoje zadužbine uvakufio je više kuća, dućana, hanova, hamama, zemljišnih parcela. Prihodi od vakufa donosili su blizu pola miliona akči, što je za sredinu 16. stoljeća iznimno značajan iznos novca. Za medinsku sirotinju trošio je oko 270.000 akči. Sumarno, može se kazati da je  bio vrlo uspješan državnik, dobrotvor koji je dobrim dijelom uz svog sunarodnjaka Ahmed-pašu Hercegovića obilježio kraj 15. i početak 16. stoljeća.

RUSTEM-PAŠA OPUKOVIĆ (1500–1561)

Rođen je oko 1500. godine na području današnjeg Sarajeva, u selu Butmir. Kao i druge ličnosti, i Rustem-pašu “svojata regionalna historiografijaˮ, prema kojoj ga naziva “Hrvatomˮ, porijeklom s područja Skradina do kojeg su Osmanlije stigle tek nekoliko decenija nakon rođenja Rustem-paše, dok je za druge “Srbinˮ. Bernardo Navađero, Rustem-pašin savremenik kaže da je porijeklom “iz jednog sela pokraj Sarajevaˮ. To potvrđuje i zabilješka sarajevskog sidžila (1557) u kojoj se spominje “Nefisa kći Mustafe, sestra velikog vezira Rustem-pašeˮ. Ime oca izvori navode u različitim varijantama: Abdurahman, Abdurahim, Abdulhamid, Abdulmumin i najzad Mustafa, u poodmakloj vremenskoj distanci nakon primanja islama. Porijeklo iz Sarajeva potvrđuje i zapis sarajevskog suda iz 1770. godine u kojem Abdulkerim Čolaković na sudu izjavljuje da je “njegov predak, umrli Rustem-paša u Sarajevu sagradio hamam, bezistan, dućaneˮ.  

Kao i mnogi prethodnici, Rustem-paša prošao je različite faze napredovanja u svojoj blistavoj karijeri. Nakon edukacije kroz koju prolaze regruti, koliko je poznato, u dvorskoj karijeri prolazio je kroz službe: has-ode, rikabdar-age, silahdar-age, velikog mrahora sa svega svojih 26 godina. Nakon uspješnih dvorskih pozicija nastavio je u administrativnoj službi kao: sandžak-beg Tekke (danas područje Antalije i Alanje). Nije sasvim sigurno da je bio i beglerbeg Dijabekira, ali je izvjesno da je bio beglerbeg Dulkadra (1536) i Karamana. Potom je postao beglerbegom Anadolije (1538). S te pozicije unaprijeđen je u čin vezira krajem 1539. godine, potom drugog vezira (1541) i, najzad, imenovan je za velikog vezira (1544). Od 1544. do 1561., uz kraću pauzu (1553–1555) zbog sumnji u umješanost u ubistvo princa Mustafe obavljao je funkciju velikog vezira oko 14,5 godina, u prvom mandatu devet, u drugom šest godina. Umro je 12.07.1561. godine.

U Osmanskom Carstvu doživljavan je na različite načine, kao pozitivna ličnost od strane poklonika ali i kao negativac od strane protivnika. Na sličan način su ga doživljavali i stranci: Francuzi i Nijemci kao izrazito negativnu ličnost, ali oni koji su ga poznavali neposrednije kao Mlečani, o njemu govore kao inteligentnom, dalekovidom, spremnom na kompromis uz dobru i logičnu argumentaciju, razboritom, uslužnom i promišljenom. Kako god ga cijenili, vrijeme njegovog administriranja je vrijeme stabilizacije državnih finansija. Preduzetim mjerama osigurao je značajne prihode državnoj blagajni. Po ugledu na svog sunarodnjaka Ahmed-pašu Hercegovića, potvrdio se i na književnom planu, kao autor Povijesti osmanske dinastije (Tarih-i Ali Osman). U njegovoj blistavoj i uspješnoj karijeri preplitale su se i doprinosile dvije važne pretpostavke: nevjerovatna sposobnost i uloga zeta sultana Sulejmana Zakonodavca (1539), posebno što je omiljen i forsiran od strane punice Hurem (Rokselana). Kao muž princeze dobio je nadimak “Damadˮ, što znači zet, što je sastavni dio njegovog imena.  

Osim po uspješnoj karijeri, poznat je po velikom broju zadužbina koje je ostavio iza sebe. Zadužbine je ostavio u: Bosni, Hrvatskoj, Mađarskoj, Istanbulu, području Anadolije, Egiptu, Kudusu (Jerusalemu), Medini. U svom rodnom zavičaju – Sarajevu – podigao je Brusa-bezistan, most preko rijeke Željeznice, na mjestu poznatom kao Rimski most, i han pored mosta, hamam i nekoliko dućana. Premda, očigledno historiografija nije obuhvatila sve njegove zadužbine, navodi se da je podigao: 12 džamija i mesdžida, 7 mekteba, 32 hamama, 22 česme, 273 sobe, 54 magaze, 563 dućana, 28 hana i karavansaraja, pet medresa, najmanje dvije biblioteke. Po tome je očigledno različit od mnogih drugih koji su bili na tom položaju.

SOKOLOVIĆ MEHMED-PAŠA (1505–1579)

Kao i u drugim slučajevima uspješnih Bosanaca, čije biografije su preplavljene historiografskim interpretacijama s mitološkim uklonima, taj usud nije zaobišao ni Mehmed-pašu Sokolovića. Nesporno je mjesto rođenja, selo Sokolovići kod Rudog, u kadiluku Višegrad, kao i da mu se otac nakon prihvatanja islama zvao Džemaludin kako stoji u njegovoj vakufnami. Sve izvan toga su interpretacije koje su mitske predaje pretvarale u historijsku realnost.

Nakon dolaska u Jedrene, kao osamnaestogodišnji mladić prošao je obuku vojnog pitomca, kako je to bilo uobičajeno za mladiće regrutirane za dvorsku službu. Nalazio se u službi defterdara Iskender-paše, nakon čijeg ubistva je prešao u službu “malih odajaˮ, zatim “unutrašnje rizniceˮ, potom službe u neposrednijoj blizini sultana: rikabdara, čohadara, silahdara, češnegirbaše i najzad kapidžibaše (šef protokola na dvoru). S te pozicije dvorjani su obično započinjali administrativne službe u nekoj od pokrajina ranga sandžaka. Međutim, Mehmed-paša Sokolović je s te pozicije sa četiri decenije unaprijeđen u admirala mornarice (padupadan-i derya), nakon čuvenog Hajrudina Barbarose (1546). Uslijedili su položaj beglerbega Rumelije (1551), potom je postao član najužeg kruga centralne vlasti, četvrti vezir (1554), treći vezir (1555), drugi vezir (1562) i najzad veliki vezir (1565), položaj na kojem je ostao do smrti 12.10.1579. godine, kada je ubijen u atentatu. Svoju državničku mudrost i stratešku dalekovidnost pokazao je planiranjem izgradnje Sueckog kanala i povezivanja Dona i Volge kanalom. Nije se slagao s ekspedicijom na Kipar u kojoj je Carstvo doživjelo debakl kod Lepanta (1571), kada je u potpunosti uništena osmanska mornarica. Za kratko vrijeme Mehmed-paša Sokolović u potpunosti je uspio obnoviti mornaricu (1573) nakon čega je Venecija priznala sultanovu vlast nad Kiprom. Bio je to samo jedan u nizu njegovih uspjeha za Carstvo. Odlikovao se mudrošću, dalekovidnošću, kako na unutrašnjem tako i vanjskopolitičkom planu. Jedna od njegovih mudrih odluka je prikrivanje smrti Sulejmana Zakonodavca i transport mrtvog tjela od Sigeta do Beograda u cilju očuvanja jedinstva i morala vojnika. Vijest o smrti, do dolaska i ustoličenja Selima II mogla je imati vrlo neprijatne posljedice u vojsci. Kao veliki vezir služio je trojici sultana (Sulejman I 1520–1566, Selim II 1566–1574, Murat III 1574–1595). Strane diplomate su ga iznimno cijenile, isticale njegove vrline (inteligentan, iskusan, u donošenju odluka odmjeren i mudar, spreman da sasluša sagovornika, diplomatskog rječnika, blag u razgovoru, poklonik nauke). Značajan dio svoga bogatstva uložio je u dobrotvorne svrhe. Zadužbine je gradio u Azapkaji, Kadirgi, Ejubu (Istanbul), Bujukćekmeđe (Istanbul), Luleburgazu, Hataju, Havsi, Antakiji, Erdelj Bečkereku, Jedrenu, Meki Medini, Trebinju (Arslanagića most), Višegradu, Tekirdagu. Sagradio je sedam džamija (Azapkapi, Kadirga, Ejub – Istanbul, Bujukćekmeđe – Istanbul, Luleburgas, Hataj, Havsa, Kirklareli). U svim navedenim mjestima, osim Azapkaje, riječ je o čitavom kompleksu zadužbina koje su uključivale i pet medresa (Kadirga, Ejup, Luleburgaz, Hataj, Havsa), kao i drugi sadržaji, fontane, zavije, darul-kura, mektebe, tržnice, karavan-saraje, kupatila, narodne kuhinje, mostove i gostionice.