ZENIČKA REZOLUCIJA I BORBA ZA SPAS ROMA

“Želim iskoristiti ovaj trenutak i zahvaliti se građanima Zenice koji su na današnji dan prije osamdeset godina stali u odbranu pripadnika mog naroda. Mi Romi nismo vodili ratove niti smo ih počinjali, ali smo bili žrtve potpunog uništenja koje su željele vođe Nezavisne države Hrvatske (NDH) za vrijeme Drugog svjetskog rata. U Bosni i Hercegovini je ostalo malo Roma i jedino je Zenica sa svojim građanima stala u odbranu Roma. I to je bilo veliko, mada se radilo samo o potpisu, jer sam i ja izgubio mnoge svoje rođake u Jasenovcu i znam šta govorim.ˮ

Ovo su riječi koje je na sjednici Gradskog vijeća Grada Zenice uputio Osman Šuvalić, pripadnik romske populacije i gradski vijećnik, 26. maja 2020. godine. Ovim gestom htio je izraziti svoju zahvalnost građanima Zenice za pomoć i podršku u najtežim vremenima i još jedanput skrenuti pažnju na dokument koji je potpisan u Zeničkoj medresi, poznatiji kao Zenička rezolucija, kojim su spašeni životi mnogih zeničkih i bosanskohercegovačkih Roma.

O Zeničkoj rezoluciji prvi je pisao Muhamed Hadžijahić i to decenijama nakon Drugog svjetskog rata, što je samo po sebi indikativno. Kasnije su ovu temu donekle oslovili Fuad Džidić i Esad Hećimović u knjizi Robija šutnje kako bi dodatno svjetlo bacio Salih Jaliman u radu u kojem osvjetljava fenomen tzv. “građanskog antifašizmaˮ. Naime, Jalimam tvrdi da je historiografija nakon Drugog svjetskog rata bila opterećena ideološkim nanosima i ambicijom stvaranja socijalističkog sistema, što ju je opredijelilo ka svojevrsnoj “privatizaciji antifašizmaˮ i ignoriranju brojnih primjera “slojevitih napora u očuvanju ljudskog tj. humanističkog u brojnim društvenim strukturama, koje su se opet iz ideoloških razloga sve do kraja XX vijeka nazivale građanska opcijaˮ.

Svakako, rezolucije nisu lokalni fenomen, nego imaju širi značaj budući da su brojni gradovi i mjesta u različitim vremenima i sa različitim povodima iskazivale svoj stav kojim su se suprotstavljali politici Nezavisne Države Hrvatske spram Srba, Jevreja i Roma. Jedna od manje poznatih i nepravedno zanemarenih je Zenička rezolucija, koju je 26. maja 1942. godine u Sultan-Ahmedovoj medresi potpisalo 27 uglednih Zeničana iz vjerskog, intelektualnog, poslovnog i društvenog života ovog grada. Smatram da se Zenička rezolucija izdvaja u odnosu na druge po nekoliko bitnih elemenata. Prvenstveno, sve rezolucije koje su napisane i potpisane u ljeto 1941. godine imale su ambiciju naknadne osude zločina, dok je ova rezolucija potpisana prije djela, pa je zločin nad nedužnim stanovništvom spriječen ili značajno umanjen. Dalje, iza Zeničke rezolucije u punom kapacitetu stala je cjelokupna Islamska zajednica u horizontali i vertikali. Prema instrukcijama zamjenika reisu-l-uleme Saliha S. Bašića, cjelokupna Islamska zajednica bila je uključena u njenu provedbu. Zenička rezolucija tretirana je u Glasniku kao zvaničnom glasilu Islamske zajednice, i to govori o njenom značaju. Svi imami imali su zadatak da prate ponašanje ustaških vlasti spram Roma sa zadatkom da o eventualnim zločinima obavijeste više organe Islamske zajednice. S obzirom na to da im nije bilo u interesu ulaziti u otvoreni sukob s Islamskom zajednicom i Bošnjacima, ustaške vlasti prihvatile su zahtjeve Islamske zajednice i odustale od progona. Dakako, ovo ne znači da nije bilo pojedinačnih zločina nad Romima, naročito nad tzv. čergašima. Međutim, zločini genocidnih razmjera, za razliku od Srbije i Hrvatske, nisu zabilježeni.

Rezolucija je donesena nakon vijesti da u Travniku ustaška vlast hapsi Rome na temelju naredbi viših organa ustaške vlasti. Kako bi spasili Rome, vjerska, intelektualna i poslovna elita Zenice poduzima organiziranu akciju, jasno iskazujući spremnost da stanu u zaštitu svojih komšija. U Zeničkoj medresi, kulturnom i obrazovnom žarištu Zenice, organiziran je skup 27 uglednih Zeničana iz raznih sfera života, koji zauzimaju jasan moralni i politički stav. Tim stavom pokazali su hrabrost i moralnu principijelnost kao najviše ljudske vrline. Osobitu težinu ovome daje činjenica da to nije bila incidentna gesta hrabrih pojedinaca, nego stav elite jednog grada i naroda.

Da se radilo o istinskoj eliti Zenice, pokazuju imena potpisnika. Prvi potpisnik Rezolucije bio je Šaćir Konjhodžić, šerijatski sudac i predsjednik Kotarskog suda u Zenici. To je otac prof. dr. Faruka Konjhodžića i djed dr. Rijada Konjhodžića. Tu je bio i Abdulah Serdarević, predsjednik Vakufsko-mearifskog povjerenstva i direktor Sultan-Ahmedove medrese. Nosilac projekta bio je Fadil Imamović, sudija i muderis u Medresi. On je sastavio draft Rezolucije, organizirao sastanak i išao na prijem kod zamjenika reisu-l-uleme o ovom pitanju. Potpisnici su bili i kadije i muderisi: Hasib Mujić, Muhamed Kundalić, Muhamed Čoloman, direktor zeničke kaznionice Ragib Hadžiabdić, dr. Hasan Muminagić i druga značajna imena zeničke čaršije. Ono što je vidljivo iz ovih imena jeste činjenica da su gotovo svi potpisnici Rezolucije bili na neki način u vezi s Islamskom zajednicom i Medresom. Neki su bili šerijatske sudije, drugi muderisi ili djeca muderisa, imami ili su na neki drugi način bili uključeni u rad Islamske zajednice. Druga karakteristika je činjenica da se radilo o osobama različitih političkih opredjeljenja sa dominantnom naklonošću partizanskom pokretu. Prema službenim pokazateljima, partizanski pokret potpuno je zamro u Zenici od 21. maja 1942. do kraja 1944. godine, nakon četničkog puča u Zeničkom partizanskom odredu. Tokom tog neslavnog perioda politička i vojna uprava Zenice bila je podijeljena između četnika i ustaša. Bošnjaci su se našli u historijskom procjepu između ustaškog čekića i četničkog nakovnja, pa je opredijeljenost za narodnooslobodilački pokret bila razumljiva. Značajnu ulogu u ovom pokretu imali su: Fadil Imamović, Husejin Kulenović, Šaćir Konjhodžić i drugi. Kao prilog političkom šarenilu potpisnika Rezolucije treba dodati i članove “El-Hidajeˮ, koja je imala vlastite političke stavove, nešto drugačije od zvanične Islamske zajednice. I treća karakterisitka jeste činjenica da su mnogi potpisnici Rezolucije bili proganjani od strane ustaške vlasti, ali i od komunističkih vlasti nakon rata. Husejin Kulenović ubijen je u Jasenovcu, a Šaćir Konjhodžić s mukom je živu glavu izvukao s puta za Jasenovac. Fadil Imamović također je bio proganjan od ustaških vlasti, a nakon rata u zatvoru su ležali: Hasib Mujić, dr. Hasan Muminagić, Muhamed Čoloman i drugi. Ostaje činjenica da je građanska elita Zenice potpisom Rezolucije posvjedočila privrženost univerzalnim principima islamske etike i humanizma i tako postavila moralne orijentire i putokaze budućim generacijama.