GENOCID U SREBRENICI U JULU 1995.

Srebrenicu je u aprilu 1992. godine zauzeo Novosadski korpus Jugoslavenske narodne armije. Male skupine Bošnjaka koje su pružile otpor pregrupisale su se u okolnim planinama i krajem maja uspješno istjerale pripadnike vojske iz grada. Ubrzo su Srebrenica, Žepa i Goražde postali jedini gradići u istočnoj Bosni sigurni za bošnjačke izbjeglice i protjerane ljude iz ostalih mjesta.

U malom gradu Srebrenici brzo je došlo do prenatrpanosti budući da je prihvaćeno 40.000 izbjeglica. Nedugo poslije toga, Srebrenica, Žepa i Goražde potpali su pod brutalnu opsadu vojske bosanskih Srba. Kao odgovor na neprekidne napade i ponavljane masakre, Ujedinjene nacije su u aprilu 1993., na osnovu Rezolucije 819 Savjeta bezbjednosti UN, proglasile Srebrenicu “zaštićenom zonomˮ. I pored toga, enklava je ostala pod opsadom i vlasti bosanskih Srba često su onemogućavale humanitarnu pomoć.  

Rezolucijom 819 osnovana je UN komisija Savjeta bezbjednosti, koja je u aprilu 1993. poslana u Srebrenicu. Uvjeti i atmosfera unutar opasane zone bili su toliko zloslutni da ih je Komisija opisala kao “usporeniˮ genocid.

U aprilu 1993. godine u Srebrenicu su došle prve snage UNPROFOR-a, sastavljene od kanadskog kontingenta. Početkom 1994. godine ove trupe su zamijenjene holandskim bataljonom, koji je ostao u enklavi do jula 1995.

Lideri Republike srpske dodatno su elaborirali i “unaprijediliˮ namjere postavljene u Šest strateških ciljeva usvojenih od Skupštine bosanskih Srba u maju 1992. izdavanjem direktiva br. 4 i 7, u kojima su data uputstva vojsci. 

Slavko Ognjenović, komandir Bratunačke brigade, u julu 1994. izjavljuje: “Oko enklave Srebrenica nema povlačenja, već se mora ići naprijed. Neprijatelju treba zagorčavati život i činiti nemogućim privremeni opstanak u enklavi da bi što prije organizovano masovno napustio enklavu, shvatajući da mu u njoj nema opstanka.ˮ

Direktiva br. 7, od 8. marta 1995. sadržavala je sljedeće naredbe Drinskom korpusu vojske bosanskih Srba: “...što prije izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime će se spriječiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana...ˮ

Na Vidovdan, 28. juna 1995., predsjednik Republike bosanskih Srba Radovan Karadžić i predsjedavajući Skupštine bosanskih Srba Momčilo Krajišnik posjetili su Drinski korpus u Vlasenici. Karadžić je razgovarao o napadu na Srebrenicu sa komandantom generalom Krstićem. U julu 1995. vojska i policija Republike Srpske započele su operaciju Krivaja ’95 s ciljem zauzimanja Srebrenice.

Nakon nekoliko dana neselektivnog bombardiranja i snažnih vojnih napada enklava je 11. jula 1995. zauzeta. UN trupe počele su napuštati svoje položaje i povlačiti se u obližnju UN bazu u Potočarima. Hiljade bošnjačkih žena, djece i staraca su se u potrazi za zaklonom i zaštitom također zaputili prema bazi Ujedinjenih naroda. Stanovnici Srebrenice znali su da se lahko može desiti ponavljanje 1992. godine. Muškarci su odvajani od žena i potom pogubljeni. Žene i djeca su deportirani autobusima prema Tuzli, a neke su bile seksualno zlostavljane.  

Širom istočne Bosne bio je otvoreni lov na Bošnjake iz UN enklave Srebrenica. Srpske vojno-policijske snage zarobljavale su Bošnjake po šumama i odvodili ih na nekoliko lokacija za egzekuciju: Kravice, Orahovac, Petkovci, Brana, Kozluk, Branjevo i Pilica.

U školi “Grbavciˮ, blizu Orahovca, srpski vojnik posmatrao je kako su zatvorenici redani i ubijani. Poslije je svjedočio: “Iz te hrpe, te gomile mrtvih tijela koja više nisu nalikovala na ljude, nego samo na hrpu mesa u komadima, ispuzao je čovjek. Kažem čovjek, ali to je zapravo bio dječak od nekih pet-šest godina. To je nevjerovatno. Nevjerovatno.

Čovjek je ispuzao i krenuo prema stazi, stazi na kojoj su stajali ljudi s automatskim puškama i radili svoj posao. A to je dijete išlo prema njima. Svi ti vojnici i policajci ondje, ti ljudi kojima nije bio problem ubiti, odjednom su spustili puške i svi, do jednoga, jednostavno se sledili. Tamo je bilo samo jedno dijete nevino, slatko dijete prekriveno komadima utrobe drugih ljudi. [...] I dok je izranjao iz gomile ubijenih ljudi govorio je: 'Babo'...'babo, gdje si?'ˮ