AHDNAMA

Ahdnama (tur. ahdnāme) je arapsko-perzijska složenica, nastala od pojma (ar.) ahd – ugovor i (perz.)  nāme – pismo, povelja, dokument. Ona znači sporazum ili ugovor kojom se država obavezuje na očuvanje nepovredivosti prava koje se dodjeljuje nekom subjektu kojim mu se osiguraju povlastice ili reguliraju pitanja političkog, ekonomskog ili duhovnog karaktera. Stoga možemo govoriti o različitim povodima ili vrstama ahdnama kao što su: mirovne, trgovačke, diplomatske, sloboda plovidbe i sloboda pomorske trgovine, carinske i sl. Ahdnamom su definirani odnosi, prava ili privilegije date državama ili pojedinim grupama. Historijski promatrano, ta praksa dodjele ahdnama seže od vremena Poslanika do kraja osmanske vladavine u Rumeliji. U islamskoj civilizaciji to je bila ustaljena praksa, pa su takvi dokumenti često davani nemuslimanskim – kršćanskim zajednicama ili crkvenim institucijama.

U kontekstu duhovnosti može se reći da ahdnama predstavlja historijsko-pravni akt kojim se daju garancije manjinskim etničkim ili religijskim grupama ili institucijama tih grupa, kojima se od strane države ili personifikacije države, nosioca najviše vlasti jamče osnovna prava postojanja, neometanog djelovanja u jednom državno-pravnom sistemu.

Kao država sa više različitih etničkih i religijskih zajednica, Osmanska Država regulirala je pravni status tih zajednica shodno islamskom i svjetovnom pravu. Kako se širila i pojedina područja integrirala u svoj državno-pravni sistem, Osmanska Država regulirala je i položaj crkava, odnosno zajednica koje su se okupljale oko crkve. Osvajanjem Konstantinopolisa, sjedišta Pravoslavne crkve, sultan je zajamčio temeljna prava pripadnika pravoslavne zajednice: vjersku slobodu, pravo na život i sigurnost te pravo vlasništva. Istanbulski, tj. pravoslavni patrijarh kojeg su izabrali organi crkve i narod legitimiran je kao vjerski i narodni poglavar pravoslavne zajednice, pa je kao lider te zajednice dobio pravo prisustva Carskom Divanu. Kako su pod osmansku vlast ulazila pojedina područja sa nemuslimanskim zajednicama, tako su im dodjeljivane povelje – ahdname, kao znak garancije i zaštite navedenih prava. To je ujedno pravni akt koji je značio dodjelu autonomije u pitanjima vjere, obrazovanja, porodičnog i nasljednog prava, društvene solidarnosti. Narodi i crkve koji su dobijali povelje slobode, tj. ahdname, imali su pravo na svoje vjersko okupljanje, izgradnju vjerskih institucija, društeno osiguranje, vjerske obrede, bračna i nasljedna pitanja, skrb, svoje vjerske sudove u pitanjima tradicijske naravi, uključujući određene programe i crkvene poreze. U provedbi presuda crkvenih sudova pomagale su institucije države.   

Prva takva povelja izdata je 1453. godine istanbulskom patrijarhu Genadijusu II, čelniku Pravoslavne crkve, kojom je zaštićena pravoslavna zajednica, zajamčeno pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku, vjerske, kulturne i druge slobode proistekle iz duhovnog svjetonazora. Samo nekoliko godina poslije toga, povelja je data i jerusalemskom patrijarhu (1457–1458) s izvjesnim proširenjima koja su se odnosila na “sva sveta mjesta”, patrijarha, njegove posjede, crkvenu jurisdikciju i njene teritorijalne dosege, nekadašnja prava i obaveze. Nakon ulaska u Jerusalem maja 1517. godine, sultan Selim dodijelio je ahdnamu i drugim patrijarsima u Jerusalemu kao područnim crkvenim zajednicama. Također, kada je osvojen Sinaj od strane sultana Selima, ahdnamu koju je Sinajski manastir od ranije posjedovao, sultan Selim je obnovio i izdao novu ahdnamu kaluđerima manastira na brdu Sinaj.

Za nas u Bosni i Hercegovini historijski najznačajnija takva povelja potječe iz sredine 15. stoljeća data fra Anđelu Zvizdoviću kao najviše rangiranom katoličkom svećeniku u Bosni (28. maja 1463.) u mjestu Milodraž kod Fojnice. Stoga, ahdnama u našim krajevima ima historijsko, pravno, civilizacijsko i neizmjerno simboličko značenje, posebno u kontekstu odnosa pojedinih država u Evropi u 15. stoljeću prema manjinskim konfesionalnim zajednicama, učenjima i slično.  

Tekst bosanske ahdname glasi:

Mehmed, sin Murad-hanov vazda pobjedonosni!

Zapovijed časnoga, uzvišenog sultanskog znaka i svijetle carske tugre, osvajača svijeta je sljedeća:

            Ja, sultan Mehmed-han, (dajem) na znanje cijelom svijetu (puku i odličnicima), da se prema posjednicima ovog carskog fermana, bosanskim kaluđerima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam sljedeće:

Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemirava. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli  (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama mog carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, - ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga Carstva. Zbog toga spomeutima velikodišno podarujem carsku zapovijed, i zaklinjem se sljedećim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba,, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhammeda), i tako mi sablje koju pašem,  niko se neće protiviti ovome što sam napisao sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi.

Napisano 28. maja                                                      U stanu Milodraž                               

Pravoslavna crkva i pravoslavno sveštenstvo nastojali su priskrbiti pravo ubiranja crkvenih poreza i od katolika i Katoličke crkve uključujući takse na krštenje, vjenčanje, zaostavštine, milodar i slično. U takvim slučajevima Ahdnama u Bosni predstavljala je pravni osnov i temeljni dokument za odbranu prava pred lokalnim sudskim, pokrajinskim ili centralnim organima vlasti. Njome se dokazivao povlašteni status, neovisnost od Pravoslavne crkve i zasebnost obreda, tako da Ahdnama nije predstavljala akt za jednokratnu upotrebu nego je svoju validnost i aktuelnost potvrđivala stoljećima poslije, pri kršenju prava datih Ahdnamom bez obzira na to ko ih uzrokovao.