ZABILJEŠKE O BOSNI AHMEDA DŽEVDET-PAŠE

Običnim korakom u virtuelni svijet dočekat će nas informacije da se ime Ahmeda Dževdet-paše (1822–1895) veže za kodificiranje osmanskog građanskog zakona zasnovanog na evropskom pravnom sistemu. Ovaj dostojanstvenik Osmanske države, rođen na prostoru današnje Bugarske, autor je brojnih djela iz oblasti historije, prava, gramatike, lingvistike uopće, logike, astronomije, obavljao funkciju ministra finansija, pravosuđa, trgovine i školstva, bio kaziasker, vrhovni sudija, učitelj, sultanov savjetnik... No, šta je Ahmed Dževdet-paša Bosni?  

Razlog dolaska u Bosnu Ahmeda Dževdet-efendije (paša će postati tek kasnije!), bilo je provođenje nove vojne organizacije, s čim se u Bosni kasnilo skoro četiri decenije. Dževdet-ef. je sa bosanskim namjesnikom Topal Osman-pašom ostvario pozitivne reforme, ali se, sudeći prema izvještajima, nije zadovoljavao tek formalnim ubjeđivanjem naroda da pristane na nizam, redovnu vojsku. U njegovim izvještajima sultanu Abdulazizu od 16.7.1863. do 24.10.1864. godine mnoštvo je opisa navika, tradicije, ekonomske situacije, trgovine, zanata, uprave, školstva, jezika i karaktera stanovništva u Bosni. Analizom takvih elemenata Dževdet-ef. uspio je u potpunosti obaviti povjerenu mu zadaću, a Bosni ostaviti u naslijeđe bogat historiografski i etnološki materijal koji, nažalost, još spada u slabije korištenu građu. Prema riječima samog Dževdet-efendije, njegovo uvođenje redovne vojske bilo je “edebi ve maneviˮ, uljudno i pristojno. “Kad god bi se po Bosni počela pisati vojska, uvijek bi se udarilo na otporˮ, piše on. Zato je on diplomatski, uočivši da se narodu u Bosni sviđa zelena boja, da je poštuju i da pjesme djevojaka obiluju opisima zelenog, dogovorio zelene binjiše sa zlatnim širitima u kojima su vojnici u postrojavanju u Sarajevu izgledali “kao meleciˮ, kako će poslije opisivati. Dok je u drugim krajevima vojni rok iznosio pet godina, Bosni je napravljen ustupak i određene su tri godine, a devet u rezervi. Ovako je to Dževdet-ef. u izvještaju pravdao: “Ima naroda, koji iz nekog sitnog uzroka skoče odjednom tri koraka naprijed, ali se poslije pri najmanjem pritisku vrate četiri koraka unazad. Bošnjaci nisu takvi. Teško ih je natjerati na jedan korak, ali ako ga učine, onda se ne vraćaju.ˮ

Među najmanje spominjanim detaljima iz Dževdet-ef. izvještaja jeste njegov zahtjev da se sačini prva himna/marš bosanske vojske čiji je tekst napisao fra Grgo Martić, a muziku uz njegovu pomoć komponirao juzbaša Fuad-aga. U izvještajima je himna Hajde, hajde, dođite pod bajrak! prevedena na osmanski jezik.  

Dževdet-ef. spominje i jezik kojim se govori u Bosni, kad prenoseći jedan svoj govor održan u Sarajevu, navodi kako “većina prisutnih Bošnjaka nije razumjela turskiˮ, pa je predsjednik Zemaljskog vijeća Abdullah-ef. Uzunić prevodio njegov govor na “njihovomˮ jeziku. Dževdet-ef. piše kako su se pri prvoj službenoj izvedbi spomenutog marša, pri podizanju bajraka i defileu vojnika bosanski prvaci sašaptavali čija li je to tako veličanstvena vojska, a onda su drugi rekli: „Pa ovo je naša vojska! Zar ne vidite da komanduju oficiri bosanskog bataljona i da bosanski razgovaraju?ˮ

Dževdet-ef. je obilazio Bosanski ejalet vršeći kontrolu rada različitih službi, negdje poduzimajući i radikalne mjere poput raspuštanja vijeća. Kako je u vrijeme njegovog boravka u Bosni naišao poznati muhadžirski talas iz pravca Užica, Dževdet-ef. je radio čak i na smještaju muhadžira. Sve vrijeme se družio s lokalnim stanovništvom, zanatlijama i trgovcima. Vrlo slikovito opisuje situaciju u kojoj sjedi kod poznatog sarajevskog trgovca Mehage Merhemića i prati kako ovaj daje robu na veresiju nekom seljaku, ali bez ikakvih pisanih tragova. Na Dževdet-efendijin išaret kako to radi bez ikakve potvrde, Mehaga se samo dotakao rukom po licu, u značenju “obraz je garancijaˮ. Dževdet-ef. će ovu situaciju zaključiti riječima kako “ima veoma mnogo ovakvih čudnovatih poslova u Bosniˮ. Među događajima spominje kako su se za cijelu godinu u Bosni dogodila tri umorstva, ali je istragom dokazano da su ista počinili uskoci iz Crne Gore i Srbije.

U izvještajima opširno opisuje ašikovanje i to iznenađujuće tačno shvatajući pravu suštinu te tradicije. Navodeći kako konzervativna ulema nije baš blagonaklona prema bliskosti npr. stajanja momka pod prozorom ili razgovora dok djevojka polijeva momku vodu iz ibrika, Dževdet-ef. pravi paralelu s ogromnim brojem razvoda na istoku i ponašanjem u nekim stambolskim područjima, te podvlači kako je ovo upoznavanje kroz ašikovanje u Bosni fin i pošten običaj, a sami Bosanci “ljudi napredni, potpune vjere i čista srcaˮ, kako se “odlikuju poštenjem i dobrim odgojemˮ.

Zabilježio je Dževdet-ef. dug niz lokalnih antropoloških odlika i ponašanja, pa tako objašnjava kako muškarci Srebreničani imaju istaknute guše, stoga one koji ih nemaju smatraju tjelesno nesavršenim. On izražava čuđenje kako je čovjek “stvorenje odano svojim običajimaˮ, pa “voli običaje svoga naroda, mada su ružni, i vidi kao lijepe i svoje vidljive mane drži za ljepotu, dok tuđe ljepote i vrline drži ružnimˮ.

Dževdet-ef. je u fokusu imao i školstvo u Bosni, te je radio na rješavanju nekih problema. Izdvojit ćemo slučaj kad je osamnaestero kršćanske djece bilo dovedeno na pouku u mostarsku ruždiju. Djeca, međutim, nisu znala ni slova, a da se uključe u mekteb ibtidaijje nije bilo primjereno jer su se u tim školama učile osnove islama, Kurʼan i ilmihal. Stoga je inspektor uredio da se nađe jedan nastavnik musliman koji je, za platu od 150 groša mjesečno i u kući unajmljenoj na godinu po kiriji od 500 groša, podučavao djecu alfabetu. Priključilo se onda još djece i tako će u muslimanskoj školi, koja je poslije smatrana isturenim odjeljenjem mostarske ruždije, tridesetero katoličke i pravoslavne djece učiti pred nastavnikom muslimanom.

Dževdet-ef. je kao inspektor bio obavezan da vrši potreban uvid i u privredu Bosanskog ejaleta. U izvještajima donosi precizan popis kaza po sandžacima, a potom nabraja proizvode koji su predmet uvoza i izvoza. U kraćem uvodu govori posebno o šljivi i proizvodima od nje, a naglašava kako je u Srbiji ljepša vrsta šljive, ali je u Bosni slasnija. Govori i o problemima s neprodatim količinama koje su ostale po peštanskim magazama zbog prekida veza prema Trstu u to vrijeme. Postojeće zalihe bosanske šljive u Trstu ranije su bile namijenjene izvozu u Ameriku koja je sad bila zauzeta “velikim unutrašnjim sukobimaˮ, pa je šljiva kasnije završavala uglavnom u slatkišima.   

Prema izvještaju, iz Bosne su se izvozili: pšenica, raž, kukuruz, ječam, ovas, trava, slama, orah, lješnjak, drvo za bačve i ostali materijali, vosak, goveda, ovce, divljač, goveđa i ovčija koža, životinjske iznutrice, krzno, bojena štavljena koža, vuna, rese, gajtani, alati od željeza, noževi i drugi pribor. Izvozilo se u Austriju, Arnavutluk, Crnu Goru, Peštu, Beč, Hamburg, Srbiju, Trst, Istanbul, Vlašku, posredno u Ameriku itd. 

U Bosanski ejalet uvozili su se: šećer, kafa, riža, ulje, pića, svježe i suho voće, duhan, sapun, svijeće, pamuk i bez, razne štampane tkanine, čoha, fesovi, ćilimi osmanlijske izrade i drugi vuneni proizvodi, svila i proizvodi od svile, rese i gajtani od srme, kanapi, gotova odijela, ćilibar, merdžan i drugi nakit, papir, pribor od bakra, kalaja i olova, željezne i aluminijske žice i kante, razni alat i sl.

Dževdet-pašini izvještaji su po svojoj formi i karakteru daleko egzaktniji od nesrazmjerno poznatije građe evropskih putnika kroz bosanske prostore 19. stoljeća. Stoga bi i ime i izvještaji Ahmeda Dževdet-paše trebali imati mjesto u historijskim udžbenicima i čitankama, a naročito u općem znanju domaćih ljudi.