VAKUFNAME: KARAKTER I VRSTE

Vakufnama je pravni dokument kojim se definira motiv, predmet, svrha vakufljenja, uvjeti i način korištenja te način upravljanja vakufom. Njome se reguliraju ključna pitanja koja se tiču predmeta vakufljenja, bilo da je riječ o nekretninama ili pokretnostima. Od nekretnina vakufljeni su objekti raznih tipova i namjena (mesdžidi, džamije, mektebi, medrese, hanovi, karavan-saraji, mostovi, vodovodi, česme, šadrvani, pekare, dućani, sahat-kule i sl.) te zemljišne parcele (voćnjaci, vinogradi, oranice, livade, šume). Od pokretnosti, u vakufnamama susrećemo knjige, novac, posuđe, nakit, ukrasne i ostale predmete u džamijama, mesdžidima, medresama, sredstva za osvjetljenje i zagrijavanje. Često je riječ o čitavom spektru nekretnina i pokretnosti koje uvakufljava ista osoba, posebno ako je riječ o visoko pozicioniranim službenicima carstva, službenicima na carskom dvoru, namjesnicima u Bosni ili namjesnicima koji su porijeklom iz Bosne, a vakufe osnivaju u svom zavičaju. Većina vakufa u klasično doba koncipirana je na principima “ekonomske samoodrživosti i funkcionalnostiˮ kako bi se rashodi mogli pokrivati prihodima samih vakufa i u pojedinim slučajevima donositi prihode za nova ulaganja. Nekada je jednom vakufnamom obuhvaćeno sve ono što jedan vakif poklanja društvenoj zajednici na korištenje u jednom ili više mjesta, posebno ako sve to čini jedan vakuf. Vakifi su ponekad ostavljali i više vakufnama, ovisno od toga kako su neki objekti nastajali, kojim redoslijedom su uvakufljavali imovinu kao što je slučaj s Gazi Husrev-begom koji je imao tri vakufname za svoje vakufe, Ćejvan-ćehaja iz Mostara dvije (1554. i 1558. godine), Karađoz-beg iz Mostara tri (1570) i to dvije datirane u isto vrijeme, februara 1570. i treću oktobra 1570. godine. Predmetima vakufljenja zadovoljavale su se potrebe jedne sredine i potrebe jednog vremena u kojem su vakufi nastajali ali i želje vakifa za činjenjem dobra. Svrha vakufljenja može biti različita, npr. zadovoljenje potreba duhovne, obrazovne, infrastrukturne ili socijalne naravi, što se do najsitnijih pojedinosti definira u vakufnami. Stoga vakufname predstavljaju iznimno značajne izvore za izučavanje nastanka obrazovnih institucija, obrazovnih prilika, nastanka nekih drugih ustanova, kulturnih prilika u Bosni, intelektualnih i obrazovnih krugova u pojedinim mjestima.

Vakufname su rađene u više primjeraka. Original koji je ostajao kod osnivača vakufa ili mutevelije, originalni ili neki kasniji prijepis, za kadiju ili institucije zadužene za nadzor i kontrolu vakufskog poslovanja. Zahvaljujući tome, veliki broj vakufnama imamo sačuvane u sudskim protokolima – sidžilima lokalnih kadija. Otuda danas veliki broj vakufnama imamo u različitim formama, s određenim razlikama, ovisno od vremena njihovog nastanka, s autentičnim potpisima ili pečatima svih aktera, sastavljača, kadija ili svjedoka prisutnih prilikom legalizacije vakufname ili bez toga, posebno ako se radi o rezimeima ili vakufnamama u formi kratkih bilješki kod knjiga. Prijepisi vakufnama sadrže dodatne ovjere originalnosti i autentičnosti teksta, koje u odgovarajućoj pravnoj proceduri ovjerava nadležni kadija. Oni su rađeni i usljed različitih sporova vakufa s korisnicima vakufske imovine ili vakifovim nasljednicima. U tom slučaju, unose se sve prethodne ovjere koje se nalaze na varijanti s koje se vrši prijepis. Ponekad su rađeni izvodi ili rezimirane varijante vakufnama. Ima slučajeva da je na osnovu izjava svjedoka sastavljan tekst izgubljene ili stradale vakufname uz sudjelovanje vakufskih službenika i korištenje obračunskih deftera vakufa kako bi se izbjegla mogućnost bilo kakvog propusta.

U nastanku vakufname sudjeluju vakif kao pokretač i idejni tvorac, pravnik – kadija koji pretače vakifov nijet u pravni tekst. U vakufnamama nalazimo dvije varijante definiranja tog čina, “napisaoˮ ili “sastavioˮ. Dakle, vakif daje osnovne koordinate, motive zbog kojih uvakufljava, šta uvakufljava, u koje svrhe, kako želi da se koristi i upravlja njegovom zadužbinom. Pravnik pretače vakifovu želju u tekst pravne naravi, prema šerijatskim uzusima hanefijske pravne škole, strukturalnim i diplomatičkim obrascima, vodeći računa da tekst vakufname ne ostavi prostora za pravne nedoumice ili zloupotrebe predmetima vakufljenja. Osim spomenutih, u procesu nastanka vakufname mogao je sudjelovati i profesionalni pisar. Imamo vakufnama koje su pisane krasnopisom, prema visokim umjetničkim standardima. Njih su pisali vrsni pisari profesionalci, ovisno od nivoa na kojem su vakufname nastajale: carskom dvoru, sjedištu pokrajine, mulaluku, kadiluku ili sudskoj ispostavi – naibluku. Neke vakufname iz Bosne su sastavljali ili svojim pečatima ovjeravali vrhunski pravnici, najviši pravni autoriteti Osmanskog Carstva: istanbulski kadija, zamjenik istanbulskog kadije, kadiasker Anadolije, kadiasker Rumelije, te Ebu Suud, najpoznatiji pravni autoritet Osmanskog Carstva. Neke od bosanskih vakufnama nastajale su u Tripolisu (danas Liban), Agribozu (danas Grčka), Budimu (Mađarska) i, naravno, najveći broj u gradovima u Bosni. U klasičnom razdoblju najčešće su sastavljane na arapskom jeziku a od 17. stoljeća pretežno na osmansko-turskom.

Najstarija bosanska vakufnama je vakufnama o osnivanju grada Sarajeva iz februara 1462. godine očuvana u prijepisu u sidžilu, najstarija sačuvana vakufnama u prvom prijepisu s originala je vakufnama Mustafa-bega, sina Iskender-pašina, namjesnika Sirije (25.12.1517.–3. 1.1518.) i najstarija originalna vakufnama za grad Sarajevo je vakufnama Muslihudina Čekrekčije iz augusta 1526. godine.  

U svom historijskom razvitku nastanka vakufname su mogle biti u različitim oblicima: u formi svitka, sveske ili manjih knjiga, minijaturnih rukopisa s različitim umjetničkim ili kaligrafskim ukrasima. Od sačuvanih bosanskih vakufnama, s umjetničkim dekoracijama očuvane su vakufname s područja Mostara. Tako su neke bosanske vakufname pisane kao minijaturni zbornici, manja književna djela do 28 listova, u nekima se nalazi jedna, dvije ili tri vakufname. Međutim, takve su rijetkost. Najčešće su pisane na jednom papiru, različitih dimenzija, ovisno od sadržaja vakufljenja, rječitosti i inspiracije sastavljača. Zbog toga neke vakufname imaju različite, ponekad i neočekivane dimenzije, preko jedan, dva a neke dosežu dužinu i do tri metra. Nasuprot tome, neke vakufname su jedna stranica rukopisa, druge u formi kratke zabilješke, svega nekoliko riječi, kada pojedini vakifi uvakufljavaju rukopisna djela.

Kao pravni akti, vakufname imaju svoje sadržajne karakteristike i pravnu formu, bez obzira na to što se sadržaji vakufnama međusobno razlikuju. Prema diplomatičkim standardima i diplomatičkoj formi, sastavni dio jedne vakufname čine: kratka invokacija, pečat ovjere originala ili prijepisa, duža invokacija – zahvala Bogu, ekspozicija – motivi vakufljenja, dispozicija – predmet vakufljenja, uvjeti, legalizacija, sankcije, datacija i svjedočenje. Neke od vakufnama mogu imati i dodatak (zejl). Datacije na kraju vakufname mogu biti veoma precizne, označavati tačan datum legalizacije, sadržavati dekadne varijante datiranja “početkomˮ, “sredinomˮ ili “krajem mjesecaˮ. To znači u prvoj, drugoj ili trećoj trećini mjeseca, ponekad se samo označava mjesec i godina u kojoj je vakufnama legalizirana u pravnoj proceduri. Sve datacije u vakufnamama rađene su prema hidžretskom kalendaru.